SISAK – Od četvrte godine borim se sa šećernom bolešću. Dijabetičari
znaju kroz što se prolazi i što je sve potrebno da se dijabetes održi
pod nadzorom, ali i da se saniraju prateće pojave. Unatoč svemu,
završio sam školu za autoelektričara i s puno optimizma krenuo u
traženje posla. Međutim, za mene ga nije bilo, kazuje Siščanin Ivan
Lučan (25).
Neće dijabetičara
Objašnjava kako je bilo niz mogućnosti zaposlenja, imao je čak i neke
“veze” i “vezice” za posao, i sve je bilo dobro do trenutka dok
potencijalni poslodavac nije doznao da je dijabetičar.
– Tada su se naglo sjetili kako im ne treba autoelektričar baš sada
odmah, nego za neko vrijeme, i obećavali su me zvati kada će trebati.
Naravno, nikad me više nisu zvali, a na to su mjesto primili nekog
drugog. Ne znam u čemu je problem, ja sam izabrao zanat za
autoelektričara jer ga mogu obavljati bez problema unatoč svome
hendikepu, visokoj razini šećera zbog koje dnevno uzimam inzulin –
ogorčen je Ivan.
Njegov otac je umirovljenik sa oko 2.000 kuna, majka mu je nezaposlena
kao i on, a njemu svakodnevno trebaju medicinske kreme za kožu,
lijekovi i posebna prehrana.
– Da bih rasteretio roditelje jedno vrijeme sam odlazio na građevine i
radio za nadnicu, ali pokazalo se da je taj posao pretežak za moje
stanje, jer mi je nakon takvog rada dolazilo do promjena na nogama,
teškoća i iscrpljenosti.
– Nije mi preostalo ništa drugo nego zatražiti invalidsku mirovinu, ali
su me članovi komisije gotovo s vrata odbili. Rekli su kako se može
raditi s dijabetesom, s čime se i ja slažem, jer ne bježim od posla,
ali što činiti kada me nitko neće zaposliti, iako autoelektričara nema
baš previše.
Ivan bi mogao raditi i u trgovini i na drugim sličnim mjestima, i to bi
mu omogućilo da živi normalnijim životom. Kako kaže, teško mu je kada
sa 25 godina mora tražiti od roditelja novac za kremu koju ne dobiva na
recept, a pogotovo za izlazak s društvom vršnjaka vikendima.
Dokazati sebi i drugima
– Zna mi biti uistinu nesnošljivo i tada ne znam što bih dao da mogu
kao drugi raditi i zaraditi za svoje najosnovnije potrebe. Radio bih
bilo što što mi dopušta moje satnje, prije svega kako bih sebi i
drugima pokazao da se mogu skrbiti o sebi, ali i da bi i meni i mojim
roditeljima bilo lakše – kazuje Ivan. Nade polaže u otvaranje novih
radnih mjesta u gospodarstvu, ali i u drugim oblastima, gdje bi mogao
biti na održavanju objekata ili raditi bilo kakav drugi posao koji bi
mu osigurao normalan život.
DIJABETES Predrasude jače od razuma