SUBOTA 27.3 - Slovenci će referendumom zaustaviti pavelićevsku tradiciju u Hrvatskoj?
Nikome u Hrvatskoj nije ni palo na pamet raspisati referendum o Arbitražnom sporazumu sa Slovenijom. Jer, hrvatskim je političarima narod potreban samo na izborima, zatim kad mu treba nametnuti krizni porez, kad u anketama treba održavati visoki rejting dužnosnika i u sličnim prilikama. Slovenski je politički vrh odlučio raspisati referendum o arbitraži premda i nije bilo velikih pritisaka da se održi. Sjetimo se – u vrijeme Račanove vlade skupljeno je 400.000 potpisa za referendum o Zakonu o suradnji s Haaškim sudom, pa ga je vlast imala obvezu raspisati, ali tada je u Hrvatskoj vlast bila Carla del Ponte. Paradoksalno je da se referendum raspisuje u zemlji, Sloveniji, koja nema što izgubiti, a ne raspisuje se u Hrvatskoj u kojoj je baš zbog mogućega gubitka dijela nacionalnog mora protiv sporazuma glasovao predsjednik Ivo Josipović dok je bio zastupnik u Saboru. U povodu odricanja od 25.000 četvornih metara ZERP-a napisao sam kako je u trgovini hrvatskim teritorijem Sanader već nadmašio Pavelića, na kojega inače nije bio nalik samo po tome. A moglo bi se dogoditi da upravo Slovenci u Hrvatskoj na referendumu, većinom glasujući protiv Arbitražnog sporazuma, zaustave tu pavelićevsku tradiciju u Hrvatskoj!
NEDJELJA 28.3 - Djeci korizma dosadna, umivanje u lavorima s laticama put ka Uskrsu
Sjećaš li se, anđele, premda je bila nedjelja, rano smo na Cvjetnicu ustajali. Išli smo u šumu nedaleko od kuće i brali cvijeće koje smo onda rasipali po vodi u lavorima iz kojih se umivala obitelj. Znali smo – dolazi Uskrs, koji smo tako kitili. Radovali smo se i u radosti preskakali Veliki tjedan, koji nam nije bio drag, a ponajmanje Veliki petak – kao da se i za nas djecu taj dan sprema raspinjanje i smrt. Cijela nam je korizma bila duga, dosadna i naporna, s mnogim “ne smiješ” i “moraš”. Možda se baš tako učvršćivala naša vjera, možda se u dječjoj duši skrivala misao da ni Isus na našem mjestu ne bi volio ni korizmu ni Veliki petak. Kao i nama, bilo bi mu strano to smrknuto vrijeme, taj užasni dan patnje i smrti, i to moćno a ganutljivo muško kantanje Muke Isusove u procesiji koje je potresalo svemir. Mi djeca nismo za patnju, i zato nas je Isus volio, možda nas je zvao k sebi zato što je već znao da će ga odrasli ubiti, možda je zvao da ga zaštitimo, a to nije znao izgovoriti. Sjećaš li se, anđele, to jutro na Cvjetnicu, taj put do šume i povratak s cvijećem, to umivanje u lavorima u kojima su plivale latice – bio je to put prema Uskrsu, put koji nas je odvajao od razapinjućih ljudi s ove zemlje i vodio prema nebu zajedno s Isusom.
PONEDJELJAK 29.3 - Severina se ruga premijerki brošem s brojem nezaposlenih
Tako to rade ljevičari! Prvo se poznata lijeva ličnost popiški, pa to lijevi novinar opiše kao divotu fontane, lijevi mu “stručnjak” za fontane krivotvorinu potvrdi pa može u javnost. Trudeći se da zadrži popularnost koju je stekla pornićem, Severina ponavlja inačice toga uratka pa se bogohulno služi imenom i likom Djevice Marije, zaručuje se i udaje svakih šest mjeseci, rukuje sa srpskim ratnim zločincima itd. Sada je na modnoj reviji, rugajući se broševima premijerke, stavila broš u obliku broja 317.625, što je broj nezaposlenih u RH. Slijedi oduševljenje novinara, a “jedan od naših najpoznatijih PR stručnjaka” Krešimir Macan (koji um!) kaže kako se uvijek, ismijavajući političare onako kako se to radi u Americi u noćnim TV showima, “nekako stavljala na stranu javnosti”. Koje javnosti ako je to utjelovljenje nemorala izviždalo 30-ak tisuća gledatelja na Poljudu uoči utakmice Hrvatska-Brazil? SDP-ove javnosti, dakako: i Severina i Macan bili su na usluzi Račanu te katastrofalne brojke Račanove vlade nikad nisu završile na Severininu brošu. Kad se punkt toga PR-ovskoga i estradnog blata i prostituiranja pretvori u punkt kritičnosti – eto ti silne sreće za nezaposlene!
UTORAK 30.3 - I pljačkaškom liberalizmu i vjerskom terorizmu nevini je čovjek nevažan
U moskovskom metrou u dvije eksplozije 38 mrtvih i stotinjak ozlijeđenih. Gdje još čovjek može biti siguran? U mržnji više nema osjećaja za prostor i nevine. Smrt skrivena za pojasom terorista ili gdje drugdje može vas napasti posvuda. Ipak, teže se može pritajiti u blizini svjetskih moćnika, vladarskih palača i domova. U ratu između elita stradava uglavnom običan, bezimen svijet kojemu je identitet jedino u broju stradalih. Dva sukobljena “svjetonazora”, pljačkaško-liberalni i vjersko-terorisički, nikada se ne mogu izmiriti. Jedan ubija za novac, drugi za Boga, pri čemu je čovjek posve nevažan. Što za Obamu znače mrtva tijela Amerikanaca koja u kovčezima danomice stižu iz Iraka i Afganistana? Ništa. Dok obitelji oplakuju svoje poginule, gospođa Obama pred kamerama plijevi vrt kraj Bijele kuće i slika se za revije što se čitaju na putovanjima na kojima se svaki čas može odletjeti u zrak. Dok njegovi obavještajci smiču po islamskim ruskim republikama, sam Putin za te revije demonstrira svoje bezbrojne vještine i hobije. Svoje vještine i hobije imaju i muslimanski “ideolozi” koji samoubojice šalju u pokolje nevinih ljudi. Čovječanstvo je podijeljeno na elite koje opstaju sijući smrt i na nevini svijet koji je toj smrti izložen.
SRIJEDA 31.3 - Daniela Srba na homoseksualce, Srbe i Pavelića navlače ljevičarski mediji
Kako spriječiti da se obnovi moć HSP-a, desne stranke koja je na sredini prvoga Sanaderova mandata, kad je imala čak osam zastupnika, u anketama dosezala biračku potporu od 15 posto? Tako da se za predsjednika stranke izabere Đapićev čovjek koji će nastaviti nedjelo svoga prethodnika i tako da je se vrati na simboliku koja je kompromitira. Oboje se vidjelo u posljednjih nekoliko dana. Prvo smo gledali Daniela Srba, predsjednika HSP-a, u Stankovićevoj prljaonici “Nedjeljom u dva”, gdje je bio mlak kao slabo podgrijana juha od koje vam se masnoća lijepi na žlici i usnama. No i takav uspio je izgovoriti epohalnu laž: mi smo govorili istinu, HDZ je obmanjivao birače slatkim lažima, i zato samo propali. Upravo je obratno: da je HSP ustrajao na starčevićanskoj nesalomljivosti, da Đapić nije ulazio u mutne sprege radi vlasti, da cijelu djelatnost HSP-a nije podredio peglanju svoga imidža kod dijela Židova i drugdje, HSP bi i danas bio treća stranka po snazi. A da HSP svakako tone, pokazuje i Srbovo nasjedanje ljevičarskim medijima koji ga navlače na Pavelića, Srbe, homoseksualce..., nakon čega ga ljevičarske udruge sotoniziraju. Na kraju, da se čovjek upita iz koje su to udbaške priče Sanader i Đapić koji su uništili desnicu – i u HSP-u i u velikom dijelu HDZ-a!?
ČETVRTAK 1.4 - Hrvatsku su u crnome mraku sramotno ostavili Mesić i Sanader
Uhićenje Polančeca tumači se i kao korak prema uhićenju Sanadera. Je li Sanader sve znao? To me pitanje ostavlja ravnodušnim, a mnogo me i ne zanima hoće li mu biti stavljene lisičine na ruke. Zašto? Jer on bi dobro prošao kad bi se njegova sramota ograničila na “Podravku”, “Hypo” i slične slučajeve. Ima jedna vrsta odgovornosti za koju nisu mjerodavni ni policija, ni tužiteljstva, ni sudovi. A to je odgovornost za Hrvatsku, i njegova i Mesićeva. Oba su ovu zemlju ostavili u kriminalu i korupciji kao sustavu, oba su sliku o pravnoj državi gradili na procesuiranju nekoliko slučajeva koje su sami izabrali, oba su učinila baš sve što su mogla da ova zemlju bude što ovisnija o središtima svjetske moći, kolonija bez svojih financija (banaka), bez svojih strateških tvrtki i drugih nacionalnih bogatstava, bez teritorija (ZERP), bez svoga nacionalnog gospodarstva... No oba su, dok im je država tonula u kriminal, dužničko ropstvo i siromaštvo, uspijevala predstavljati tu državu kao europsku, modernu, u svijetu uglednu. U takvoj državi koju su ostavili u crnome mraku policija i tužiteljstvo mogu nešto tek ako spaze koje svjetlo na prozoru što ga Mesić i Sanader nisu ugasili! Osvjetljava li to svjetlo i njih – to može biti zanimljivo, ali bi to bila tek kap u moru njihove sramote!
PETAK 2.4 - Marković i Bilić pobrinuli se
da Olić ne briljira i u Južnoj Africi
Nacionalna navijačka emotivnost Hrvata definitivno se premjestila. Ionako bijedan posjet utakmicama HNL-a sad je još bjedniji, ljudi su odavna zainteresiraniji za utakmice i tablice u nekim jakim europskim zemljama nego u Hrvatskoj, a Marković i Bilić pobrinuli su se da zamre zanimanje i za reprezentaciju. I događa se nešto nevjerojatno, nešto što je istodobno i bolest i radost, i pothvat i sramota, i ponos i apsurd. Svekolika emotivnost hrvatskih nogometnih navijača, koji su uskraćeni u hrvatskom i klupskom i reprezentativnom nogometu, može se zadovoljiti u pet sekunda koliko je trebalo nenadmašnom Ivici Oliću da obrani Manchester Uniteda ukrade loptu, nađe si čist prostor i dade gol za Bayern koji odjekuje cijelom Europom. To je bolest i radost jer se veselimo pothvatu hrvatskoga plaćenika, ali i zato što je naš. To je pothvat i sramota zato što njegov gol u završnici Lige prvaka ima golemo značenje i što takve golove nećemo gledati na Olićevim reprezentativnim utakmicama u Južnoj Africi kamo nas je, po kakvoći, mogao odvesti Ševa iz “Noćne more”. To je ponos i apsurd jer je Olić autentičan hrvatski “brand”, i jer, kao i u nekim drugim slučajevima, navijamo za europske klubove za koje Hrvati igraju – slučajno. A nismo baš slučajna nacija!
Bravo majstore, operi te munjare!