Daleko, daleko negdje iza rumenih brda i začarane rijeke, carstvo se neko malo u gori prostiralo kraj šume beskrajne, daleke. Na rubu stijene bijele dvorac se mrki dizao, a čuvale ga straže da ne bi netko nezvan pod zidine mu stizao. Na obje strane dvorca odaje neviđene. U njima vlada tišina i tek se kreću sjene. U jednoj odaji tihoj kraljica krasna sjedi pred ogledalcem tajnim od zlata, stakla i mjedi. Već dugo tako sjedi. Onda se naglo prene i do zidova snenih čuju se riječi njene.
Ovako glasi početak “Snjeguljice”, bajke braće Grimm, u prelijepom hrvatskom prepjevu i dramaturškoj obradi Stjepana Jakševca. Vraćam se na početak, čitam u sebi tih nekoliko rečenica. Pa opet. I opet. I sve mi je teže nastaviti s pisanjem. Vlastite riječi i rečenice sve mi se manje sviđaju. U usporedbi s tekstom bajke za djecu, moje hrpice slova izgledaju mi nezgrapno, nahereno, šepavo. Previše slova, previše riječi. To je zato što je Stjepan Jakševac bio pjesnik. I to odličan pjesnik koji je znao pisati jasno i jezgrovito za najzahtjevniju publiku: za djecu koja ne trpe ni krivo pogrešno odabrane, ni krivo postavljene, a kamoli potpuno suvišne riječi.
Ja sam, pak, samo novinar. I pišem samo za odrasle. Samo po sebi to i nije loš zanat. Ali, loše je kad čovjek, odrastajući, ne znajući ni kako ni kada, negdje uz put jednostavno pokupi i zdravo za gotovo prihvati uvjerenje da postoje dječje i odrasle riječi. I da je način na koji se riječima služe odrasli sam po sebi ozbiljniji i važniji od riječi koje govore i razumiju djeca.
Stjepan Jakševac pripadao je kulturi u kojoj se toliko ozbiljno pristupalo riječima za djecu da te riječi danas mogu ravno u novinarske udžbenike i govorničke priručnike. Njegovi bajkoviti stihovi precizno i sažeto prenose slike i događaje, a pri tom pažnju i suosjećanje izazivaju i svojom jednostavno ljepotom. Zbog svega toga s radošću čitam da taj pjesnik i vrli obrađivač priča i bajki za djecu nije zaboravljen u Svetom Križu, malom selu između Šenkovca i Marije Gorice, u općini Brdovec, u zaprešićkom kraju, gdje se 1916. godine rodio. Umro je 1994. u Zagrebu, ali je prošle jeseni, zahvaljujući Udruzi Ivana Perkovca za promicanje zavičajne kulturne baštine, na svetokriškom groblju dobio svoju spomen ploču. Znamen je postavljen na ulazu u groblje, koje se ukrug svilo oko lijepe crkvice, uz stablo jablana za koje čitav kraj očito zna da je već od prije pripadalo Jakševcu na onaj način na koji stabla pripadaju pjesnicima i pjesnici stablima. Pamteći pjesnika i njegovo stablo i prenoseći spomenikom priču o njima svojoj djeci, jedno malo selo učinilo je veliko djelo za svoju kulturu, odnosno, riječju još jasnijom i točnijom, za svoju dušu.
A gdje bi se to i u čemu uopće mogla nalaziti duša neke zajednice, od malog sela do čitavog naroda, ako ne u jeziku, u onome što se govori i u načinu na koji se govori.
Slušajući i čitajući naš javni govor, od saborske govornice pa do čitave divizije nas komentatora i kolumnista, čini mi se kao da svakim danom sve manje govorimo, a sve više lajemo, režimo i zavijamo. Kao da većinu onih koji na riječima i od riječi žive ništa ne veseli i ne uzbuđuje toliko koliko prilika da protiv nečeg i nekoga zalaju. I siromašnim sadržajem, i vječnim ponavljanjem jednog te istog, nadutošću s kojom se sa svih strana izvikuju apsolutni sudovi, a pogotovo spremnošću da se iskeze zubi, naša komunikacija doista je sličnija lajanju i režanju nego artikuliranom govoru. Lajati može svatko, a k tomu živimo u demokraciji, sistemu koji je pravo na izražavanje svih mišljenja suvislim riječima poistovjetio i s pravom na lajanje koje ne mora voditi računa ni o jeziku, ni o stilu, a bome ni o smislu.
Tog sam našeg lajanja naročito svjestan ovih dana, ono je uvredljivo osobito danas dok na odru mirogojskog krematorija leži čovjek koji je bio uzor lijepoga govorenja, čovjek koji je sav bio u svom sonornom, dubokom, divnom glasu i lijepom hrvatskom jeziku u koji ga je oblikovao. Dok Zlatko Crnković još uvijek leži na odru, ne usuđujem se zalajati čak ni na Hrvatsku televiziju i njezin Treći dnevnik kojem opet smrt jednog velikana hrvatskog glumišta i kulture nije bila vijest vrijedna uvrštenja i remećenja valentinovske romantike. Mogu samo reći da me obuzima tuga što smo toliko zapustili svoju dušu, a ta mi žalost produbljuje svijest o tome koliku sam imao sreću što sam mogao odrastati uz priče ispričane glasom kakav je bio onaj Zlatka Crnkovića.
Tekst “Snjeguljice” na početku ovog teksta prelijepo je sročio Stjepan Jakševac, a još ga je ljepše pročitao i snimio upravo Zlatko Crnković kao pripovjedač te bajke i mnogih drugih. Šesdesetih i sedamdesetih godina te su snimke proizvodili i na pločama objavljivali Radio Zagreb i Jugoton. Na tim smo antologijskim tonskim zapisima slušali sve same prvake glumišta, uz sjajnu autorsku glazbu kojom su priče opremali vrsni skladatelji. Svatko je davao najbolje od sebe, kao u “Snjeguljici” skladatelj Nikica Kalogjera, a u “Crvenkapici”, koja je bila na drugoj strani Jugotonove LP ploče, Pero Gotovac, a sve u režiji Matije Koletića.
Zvali su ih priče za laku noć, ali ja posebno pamtim emitiranja u jutarnjem terminu, oko sedam i petnaest, dok se veći dio pučkoškolske populacije, uz upaljen radio u kuhinji, spremao u školu. Tek danas, dok Zlatko Crnković leži na odru, postao sam svjestan i u punoj mjeri zahvalan što sam s kruhom udrobljenim u bijelu kavu u limenom lončiću srkao i točno odabrane, pravilno raspoređene i prelijepo izgovarane hrvatske riječi.
U tvorničkoj hali u Dubravi gdje je Jugoton nekada prešao ploče danas se proizvode lijesovi. Ali, to je samo nevažna poetična slučajnost sve dok priče i bajke, važan dio naše kulturne baštine i duše, i dalje žive na internetu, osim što beskorisno leže u skladištima Croatia recordsa. Ne trebate ih čak ni skidati, samo se uputite na youtube, skupa sa svojom djecom i s djetetom u sebi - ma što god o tome pisala ACTA i mislio ZAMP.
Tamo i ja slušam glas Zlatka Crnkovića koji me punog zahvalnosti dovodi pred njegov odar. Djetetu u meni on i danas slama srce, a pomaže zaplakati i odrasloj duši dok nam priča priču o Snjeguljičinoj smrti:
“I doista, dok kraljica najzad sretna smiruje se, čak potiho pjevuckajući, iza devet brežuljaka žalost je u maloj kući. Patuljci kraj odra stoje neutješno naričući.”
Hvala Branimire! Lijepo se može pisati i bez politike i bez režanja!