Manje je veće, veće je manje, veliko i jest i nije - što je
to? Hrvatska!
Strančica sa dva mjesta u Saboru veća je od stranke sa sedam mjesta, a
stranka sa tri mjesta manja je od one s jednim. Velike stranke i jesu:
kad udovoljavaju zahtjevima malih stranaka, a i nisu: kad se valja
odrediti prema očekivanjima vlastitih birača.
Ta je hrvatska zagonetka bizarna, no mnogo su neobičnije njezine
nuspojave. Primjerice ideja da bi sve one hrvatske građane koji su se
nekad negdje nacionalno izjasnili kao Muslimani, hrvatska vlast bez
ikakva pitanja trebala da prevede u Bošnjake. Ili prijedlog
da se u zapošljavnju u državne službe uvede nacionalni ključ.
Nacionalnost je u načelu izbor, a ne krv i vjera. Najbolji su primjer
oni koji su stvorili suvremenu hrvatsku naciju, naši ilirci.
Među njima gotovo da i nije bilo etničkih Hrvata, a vjera su bili
raznih, pa su ipak na hrvatski nacionalni identit presudno utjecali
baš oni: Gaj podrijetlom Nijemac, Preradović Srbin, Demeter
Grk, Šulek Slovak, Vraz Slovenac... I sad bi nekakav
Še. Tan., koji je na izborima dobio manje glasova od broja
birača na mom stubištu, hrvatske Muslimane silom htio
učiniti Bošnjacima. A zašto bi oni bili
Bošnjaci?
Većina njih vjerojatno potječe iz Bosne, ali ih dobar dio
naraštajima živi u Hrvatskoj i zašto neki od njih
npr. ne bi mogli biti i M/m/uslimani i Hrvati ili samo Hrvati
muslimani. Hrvatska nacionalna pripadnost nije bila rijetkost među
muslimanima u BiH, zašto bi morala biti u Hrvatskoj?
Hrvatstvo i muslimanstvo se nikad nisu isključivali, zašto
bi se isključivali danas?
Nacionalno je izjašnjavanje najzdravije prepustiti onima
kojih se ono tiče, u ovom slučaju Muslimanima. U to se ne bi smjela
pačati država, ali još manje nekakvi prevrtljivci tipa
Še. Tana.
Što se pak tiče nacionalnog ključa u
zapošljavanju, tu imam samo jedno pitanje. Ako bi se takav
ključ uveo, kako bi se primjenjivao? Bi li se u tome slučaju morala
točno utvrditi postojeća nacionalna struktura već zaposlenih u državnim
službama?
A morala bi se, jer se bez točnog uvida u ono što jest ne
može govoriti o onome što bi moralo biti. Jesu li to imali
na umu predlagači nacionalnog ključa? Jesu li svjesni da bi prihvaćanje
njihove ideje natjeralo sve državne zaposlenike da se pismeno izjasne
što su po nacionalnosti?
Pa ako se negdje pokaže da među zaposlenima ima veći postotak manjinaca
nego što ih ima u stanovništvu, da se
višak baci na ulicu! Kud, primjerice, ubrojiti
Staška Adlešiča otkad se javno saznalo da je
Slovenac: u slovensku, liberalnu ili hrvatsku kvotu?
Dok je ovdje stanje kakvo jest, najpametnije bi bilo otići na skijanje
u neku stranu zemlju, pa da se čovjek bez brige s vrha može
spuštati u dolinu, siguran da ga nitko, kao sada ovdje, neće
natjerivati da se iz doline spušta na vrh.
GOST SURADNIK
