Kako se od sramote pravi trijumf, od uvreda argumenti, od neuspješnog premijera veliki državnik, od umišljenosti superiornost - pokazao je dio medija koji je hvalospjevima i gromoglasnim oduševljenjem popratio odgovore Zorana Milanovića na pitanja oporbe u Hrvatskom saboru. Neutralni i neobaviješteni promatrač sa strane mogao bi pomisliti kako je riječ o predsjedniku vlade u zemlji koja cvate zahvaljujući uspješnoj vlasti, a ne u zemlji koju je ta vlast dovela do najbjednijega mogućega stanja. Ako su ti Milanovićevi odgovori i smjer kojim će ubuduće ići njegova politika, onda nam je budućnost “izvjesna”: dok Hrvatska bude propadala, jačat će kult vlasti.
Kad Milanović HDZ-ovu zastupniku Stieru kaže kako želi iz njega izvući najbolje, ali toga u njemu nema, kad cijelu oporbu proglasi polusvijetom, kad je odgovore na svako pitanje političkih suparnika počinjao čuđenjem nad gluposti pitača, onda je riječ o osobi nepopravljivo zaljubljenoj u svoju pamet i osobi koja jednako nepopravljivo sebi daje za pravo da druge podcjenjuje, omalovažava, niječe. U stjecaju ekstremnih okolnosti takav stav vodi i u ekstremne postupke s političkim protivnikom, kakve je prakticirao naraštaj njegovih partizanskih djedova koje kadšto zna spomenuti. Bez milosti - tim riječima ispisanim velikim slovima u jednom slavljeničkom izvještaju iz Sabora izrečena je bit Milanovićeva vlastohleplja.
To jest, vlast u zemlji koju po svim pokazateljima vodi u gospodarsku katastrofu spreman je štititi i održavati bez milosti i za njezine stanovnike i za svoje političke oponente. Jer nitko ne može čovjeku koji je tako silno umišljen da je sposoban i pametan reći bilo što što bi tu “istinu” nijekalo. Tko to kaže, pripada polusvijetu koji je priroda uskratila za vrline koje on ima. Sjećate li se tko je najviše upotrebljavao riječ “polusvijet” i druge kojima je Milanović pljuskao po Saboru? Komunisti, pogotovu boljševici. Jer, njima je najviše trebalo da ocrne i ogade protivnika kako bi opravdali svoju nezajažljivu težnju za vlašću. Oni nikad bit svoje politike nisu izražavali po mjerilima stvarnosti, jer je stvarnost kojom su upravljali redovito bila bijedna - uvijek su je izražavali odnosom prema političkom protivniku. Ni za Milanovića ni za cijelu Kukuriku koaliciju, a kad je riječ o oporbi, ni za većinu medija, nimalo nije važno što nikad nije tako rastao broj nezaposlenih, što nikad nije bilo tolikih poskupljenja, što nikad nije tako rastao broj siromašnih, što se nikad tako silno nismo zaduživali u inozemstvu, što Hrvatska nikad nije bila u jadnijem stanju. Važno je što je on u Saboru tobože trijumfirao nad oporbom, pogotovu nad HDZ-om, a kad trijumfiraš nad “kontrarevolucionarnim polusvijetom”, trijumfirao si i nad siromaštvom u koje si doveo zemlju. Tko je bivšu državu doveo do vožnje par-nepar, do nestašica zbog kojih se pola stanovništva opskrbljivalo u inozemstvu i u švercera, do toga da je koju godinu prije raspada Jugoslavije hrvatski Savez komunista najavljivao otpuštanje 300.000 radnika?
Doveli su je, kad je o Hrvatskoj riječ, komunisti koji su uklonili nacionalistički “polusvijet”, koji su trijumfirali nad Savkom, Tripalom i Hrvatskim proljećem, koji su ih pomeli baš kao što je svoje pitače u Saboru pomeo Milanović. Dakle, drugovi Bakarić, Bilić, Vrhovec, Dragosavac, Baltić. I Milka Planinc kao premijerka koju Milanović uvelike kopira. Svi totalitaristi, crveni ili crni, obuzeti su sobom kao osobama s posebnim poslanjima, kao nadljudima. I u Saboru smo gledali i slušali nadčovjeka Milanovića, mora se priznati, neobično vještoga u polemici, okretnoga u pobijanju protivnika, ali nadsave umišljenoga, šovinistički uvredljivoga i sanaderovski bahatoga. Nije li HDZ u njemu i vidio Sanadera pa ga se uplašio te je na njegove žestoke boksačke udarce odgovarao škakljanjem, a na njegove uvrede žalopojkama kakvima dijete slini pred majkom kad mu vršnjak podmetne nogu!? Koja hrvatska politika: trijumf nesposobnoga nad kukavicama!
Parole, parole, parole - tako glasi talijanski song... Pustimo mi verbalne eskivaže i pozabavimo se bitnim! Da li je Milanović spreman na ostavku ako krene ratificirati sporazum o granici s BiH običnom većinom, a Ustavni sud kasnije izričito konstatira da je nužna 2/3 većina u Sabornici za takav međudrž. sporazum? Naime, ak. Ibler, ak. Rudolf i prof. dr Smerdel (inače exsavjetnik pok. Račana za ustavna pitanja) tvrde da treba 2/3, a što je u naletu govorničke strasti "bleknuo" i sam premijer - da bi idućeg jutra "obrnuo ćurak" i kad je shvatio da od ratifikacije nema ništa, cool izjavio da treba obična većina zastupničkih glasova. Ukratko, da li je spreman podnijeti ostavku ako Ustavni sud demantira njegove hoću-neću 2/3 manevre!? Oko ozemlja, da podsjetimo tog postdiplomca PF, jednog od 3 najvažnija elementa državnosti...