Od 2000. godine činilo se nevjerojatnim da neki naš političar,
svejedno, iz vlasti ili iz oporbe, izusti nešto protiv Europske unije.
Isto je vrijedilo i za većinu novinara. Da će i premijer Ivo Sanader
nešto prigovoriti EU, također je izgledalo nevjerojatno.
Prije je izgledalo da će reći nešto “kontra Splita”, nego kontra EU.
Pogotovo da će poslije najave velikog hrvatskog prijatelja Carla Bildta
– da se EU ne kani baviti slovenskom ucjenom Hrvatske – eurokratima
poručiti da će im se zajednica raspasti ne budu li se držali principa
na kojima je zasnovana, koje propagiraju, ali uvijek i ne poštuju.
Premijerova je poruka bila neočekivana novost.
Uz premijera, sve donedavno uvjerenoga u principijelnost Europske
unije, izvrtanjem tih načela razljutili su se i neki naši medijski
trbuhozborci i vjernici božice Europe. Malne su je do jučer hvalili i
slavili, a onda odjednom, najizravniji je psuje i pljuje! Niže pokude i
pogrde: “cinizam”, “uvredljivo”, “ponižavajuće”, “bezobrazan pritisak”,
“ucjena”, “nepravda”. Da ne povjeruješ! I onda, poslije neočekivana
ruženja i nizanja nedosljednosti EU spram Hrvatske, činilo se sasvim
zdvojan, zaključuje: “Sad je, međutim, sasvim jasno da problem nije
samo u Zagrebu.” Otkuda takva mijena?, jedino je pitanje koje se javi
nakon pročitanog.
Ali, kao i obično, i ovo je čudo trajalo tri dana. Jer tri dana kasnije
čovjek se više ne slaže s vlastitim mišljenjem! Razgovore s EU
diplomatima sažeo je u jednu rečenicu, u njihovu poruku Hrvatskoj:
“Sami ste krivi za prekid pregovora.” I na koncu, kao da prije tri dana
uopće ništa nije ni zucnuo, važno zaključuje: “Sve to potvrđuje da do
najnovijeg prekida pregovora o ulasku u EU ipak nije došlo samo zbog
slovenske isključivosti i zlonamjernosti. Korijeni nesporazuma RH i
većine članica EU ipak su dublji nego što se želi priznati.”
Tako je odmah, nakon što se izusti evala, sve opet vraćeno na početak,
na “kategorički imperativ” o europskoj nevinosti i hrvatskoj krivnji.
Barem deset godina traje hrvatski podanički novogovor o Europskoj
uniji. Ne samo novogovor nego i svojevrsni mentalni teror protiv svakog
poziva na razboriti odnos spram EU, svake razložne sumnje i kritičkog
govora o njoj. Umjesto toga traju političarska servilnost i medijsko
idolopoklonstvo.
Ovdašnji bi javni odvjetnici EU i “europskih vrijednosti”, odnosno
zagovornci hrvatskog podaništva, svako opreznije i kritičkije mišljenje
uvrstili u svoju “bijelu knjigu”, a autora obilježili kao “protivnika
europske Hrvatske”. U EU se nije dopuštala nikakva sumnja. Pa ni u njen
odnos prema Hrvatskoj. Što god EU učinila, uvijek je bila u pravu. Što
god učinila Hrvatska, uvijek je bila u krivu. I tako od početka, otkad
su naše elite vlasti proglasile da “ulazak u EU nema alternative”.
EU je u toj shemi uvijek bila načelna, Hrvatska uvijek neprincipijelna,
hrvatski političari uglavnom ćudljivi i prijetvorni, europski jedino
iskreni i dosljedni. Kao da u Bruxellesu sjedi Kant do Kanta, a u
Zagrebu – Čaruga do Čaruge! Činilo se da su slovenske gadarije i
europske bedarije nešto promijenile u spomenutoj shemi, da su i
neumjesni hvalitelji EU i zluradi kritizeri Hrvatske valjda počeli
shvaćati da slovenska zločestoća, ma koliko bila zlobna, ipak ne bi
mogla, neovisno i o hrvatskim budalaštinama, sama po sebi, bez nečije
jako “principijelne potpore”, biti preprekom za ulazak Hrvatske u EU.
Ali ne, opet je našim “političkim analitičarima” za sve kriva samo
Hrvatska. EU, koja je učlanila Kurtu i Murtu, preko njih, zamjera
Hrvatskoj korupciju, moć političara, postojanje kriminala, političarske
manipulacije... Kao da i sama to nema. Na žalost, ima toga i Hrvatska.
Jedino nema poštene lordove koji državnim novcem kupuju svoj WC papir.
BIJEDA POLITIKE
