Sjeća li se tko vica o novom ruskom automobilu koji ne troši benzin? Ide otprilike ovako: “Napravili Rusi auto koji ne troši benzin nego vodu. Amerikanci gledaju, ne mogu se načuditi. Otvore oni poklopac od motora, kad tamo dva iznemogla Rumunja, viču: Vode, vode!” To je otprilike ono što prosječni Hrvat misli ili je mislio o Rumunjima.
Jadna zemlja i jadni ljudi. Tako otprilike Rumunjska krajem osamdesetih izgleda i u filmu “4 mjeseca, 3 tjedan i 2 dana”. Film je pobjednik Canneskog festivala 2007. godine i zahvaljujući tome došao je i u naše videoteke.
Ono što taj film čini privlačnim jest to da ljudi vole gledati tuđu bijedu. Ide junakinja filma kroz neki kvart koji redatelj ocrtava kao najcrnji kvart na svijetu, sve divlja gradnja bez reda, sive fasade, ljudi neljubazni, gledaju u pod. Sjajan prikaz jada i nevolje.
Neki dan prolazim Selskom cestom u Zagrebu i padne mi na pamet, k vragu, ovo izgleda baš kao u rumunjskom filmu: divlja gradnja bez reda, ljudi mrkih pogleda, sivo i prljavo. Želja za životom ostala im u rodnom Đeletovcu, Jagodnji, Biletovcu i Štojaznamgodcu. Ono što Parižanin u rumunjskom filmu gleda kao egzotiku i daleku bijedu, mi, nažalost, možemo promatrati samo kao našu realnost.
Dugo smo mislili da je Rumunjska crna i nevoljna zemlja, mislili samo kako to oni mogu u EU, a mi ne. Pogledajte ovaj rumunjski film i vidjet ćete da smo mi Rumunji. Da nam nije ovog lijepog mora i bure koja čisti fasade od crnila, bili bismo sasvim isti. Ima scena kad se slavi rođendan jednog sredovječnog doktora.
Kako sam se samo prisjetio tih obiteljskih slavlja tokom te scene: svi pričaju u jedan glas, nitko nikog ne sluša, odjedanput se bez razloga počinje kucati čašama, stariji pričaju o tome kako je danas mladima lako. Osjećam se kao da sam živio u rumunjskom filmu. Koliko se sjećam u socijalizmu je bilo uputno biti neljubazan, patiti, služiti vojsku godinu dana, nositi odjeću koju danas ne nose ni prosjaci po Zagrebu.
To je nama naša borba dala. Nakon tog rumunjskog filma padne mi na pamet da svim tim našim starim Rumunjima, danas i lijevim i desnim, poručim: Rumunji – idite k vragu. Nestanite više, pustite nas da živimo.
