Još prije samo dvadeset godina mogućnost da bi Hrvatska jednoga dana
mogla biti članica NATO-a bila je jednako izgledna kao da presuši
Jadran ili da se otopi Grenland. Ništa vjerojatnija nije bila ni
mogućnost nastanka same Hrvatske. Da je tada netko tvrdio da će biti
Hrvatske i da će ona ući u NATO, jugokomunistički bi ga mandarini ili
zatvorili ili proglasili ludim. Nastankom Hrvatske ti mandarini nisu
nestali, pa bi s obzirom na njezin ulazak u NATO bilo logično da, kao i
nekoć, opet budu protiv NATO-a.
Hrvatska je u dva desetljeća, u neznatnom odsječku vremena, proživjela
povijesno zgusnuto vrijeme, iz utopije, iz nigdnine, postala je
neočekivana realnost. Da je takvo što moguće, mandarinima je bilo
protivno zdravoj pameti i marksističkom nauku. U ideju hrvatske
samostalnosti vjerovali su valjda samo malobrojni hrvatski politički
fantasti i vizionari. Ta utopijska misao – da je moguća hrvatska država
– kod njih zapravo nikada nije ni nestala. Ona se održala čak i u
vremenima hrvatskog očaja. Pogotovo u intelektualnom dijelu političke
emigracije.
Da je Hrvatska ne samo moguća nego i izvjesna, vjeruju i dr. Ivo Korsky
i Boris Maruna, i Bruno i Zvonko Bušić, i Jakša Kušan i dr. Tihomil
Radja... Ta se misao održala i u uskokrugu domovinske hrvatske lijeve
inteligencije. Za jugoslavensku titoističku vlast svi su oni bili
“ustaše”, pa je “po prirodi stvari” i za njihove mentalne i ideološke
nastavljače i sama ideja samostalne Hrvatske bila proglašena
“desničarskom”.
Čak i kada je Hrvatska iz sna pretvorena u realnost, kada je postala
državom, ideja hrvatske samostalnosti ostala je “desničarskom”.
Tu “desničarstvo” nije tek politička kvalifikacija. U Hrvatskoj je
“desničar” jedino objeda, uvreda i politička diskvalifikacija. A u tome
su etiketiranju osobito revni oni kojima je bilo svejedno hoće li biti
Hrvatske i oni koji je nisu mogli ni smisliti. Da sve bude još hrvatski
apsurdnije, niz takvih, kao “stručne osobe”, “nezavisni intelektualci”,
“karijerni diplomati”, “znanstveni autoriteti”..., od neželjene
Hrvatske izvrsno žive. Vrhunac je toga apsurda da je nekadašnji
jugoministar Budimir Lončar, koji je bio za to da UN Hrvatskoj zabrani
uvoz oružja, danas predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku!
Apsurd je zapravo postao hrvatska realnost. Pa je tako i ono što je
samo po sebi lijevo, ako je (bilo) hrvatsko, postalo “desnim”! Valjda
bi i nesumnjivi lijevi idealist poput Augusta Cesarca, koji krvavim
noktom u mračnom i vlažnom podrumu (u Ulici Franje Račkog) piše prije
smrti: “Živjela sovjetska Hrvatska!”, danas bio proglašen “desničarom”!
Zar za istu ideju Hrvatske ne ubijaju i Andriju Hebranga? Je li i on
bio “desničar”? U suludoj i shizoidnoj hrvatskoj realnosti i Franjo
Tuđman proglašen je “desničarom”! I to valjda najvećim.
U Hrvatskoj svatko tko ne misli kao ovdašnji policajci duha, tko misli
hrvatski, biva proglašen “desničarom”. Pa su takvima postali čak i
književni klasici Ranko Marinković i Slobodan Novak! Čim su Sven Lasta,
Slobodan Praljak i Veljko Barbijeri otišli braniti Hrvatsku, proglašeni
su “desnima”. “Desničarima” su namah postali i košarkaške legende Dino
Rađa i Stojko Vranković čim su se nakon Oluje popeli na kninsku
tvrđavu.
Pa kod nas je “desnim” postalo sve što misli nacionalno i poetički
samosvojno. U kazalištu su “desničari” i Dragan Despot i supruga mu
Anja, i Rene Medvešek, i Željko Vukmirica i Matko Raguž. Na filmu to je
već godinama Krsto Papić. Na televiziji su “desničari” Silvija Luks,
Goran Milić, Branka Šeparović, Đuro Tomljenović, Branimir Bilić...
Svima koji Hrvatsku osjećaju ona nije ni desna ni lijeva, nego
jedostavno njihova. Samo onima koji je nisu željeli ona može izgledati
tek “desnom”. Za Hrvatsku su živjeli i umirali i lijevi i desni. A od
nje najlagodnije žive oni koji je nisu željeli. Dobro će njima biti pa
makar Hrvatska bila i u “mrskom NATO-u”.
BIJEDA POLITIKE
