NATO je ponovno “in” u Europi. U Finskoj, neutralnoj stjecajem
povijesnih okolnosti, vode se intenzivne debate o članstvu te zemlje u
NATO-u. Nedavno je finski premijer Vanhanen objavio osnivanje posebnog
međuresornog povjerenstva koje će razmotriti i tijekom sljedeće godine
predati parlamentu svoje zaključke o članstvu u NATO-u, a u sklopu
razmatranja obrambene i sigurnosne politike u svjetlu novih okolnosti
od kraja hladnoga rata.
Švedska nije došla do te točke, iako se za novu vladu često govori da
je sklonija čvršćim vezama s NATO-om i da bi tamo mogla uvesti Švedsku
ako se za to odluči Finska. U Švedskoj se sve češće dovodi u pitanje
održivost koncepta neutralnosti, što je desetljećima bio zaštitni znak
njezine vanjske politike, tako da je ovoga proljeća, skupa s Finskom,
objavila namjeru sudjelovanja u NATO-ovim snagama brzog odgovora (NRF).
Specifičnost tih dviju zemalja je u tome da u članstvo Saveza mogu ući,
praktički, kad god to odluče. Iako ih se, dakle, percipira kao
neformalne članove kluba, finska razmišljanja o ulasku u NATO dobrim su
dijelom obilježena argumentacijom da bi se time ojačale veze sa
Zapadnom Europom.
A na zapadu Europe, predsjednik Sarkozy izričito navodi da će se
Francuska u vanjskopolitičkim pitanjima oslanjati i na Atlantsku
zajednicu. Kaže da je Atlantski savez, “treba li podsjetiti, naš
savez... Mi smo ga uspostavili i mi smo danas u njemu jedan od glavnih
kontributora”.
Za razliku od svog prethodnika Chiraca, napredak prema stvaranju
europske obrane za njega nije suprotstavljen NATO-u. Dapače, naglašava
da je od 26 članica NATO-a, 21 članica EU. Francuskoj su potrebni i EU
i NATO, što je u konačnici interes i SAD-a i EU da okupe svoje snage.
Već je najava slanja šest francuskih zrakoplova u misiju NATO-a na jugu
Afganistana vrlo konkretna potvrda Sarkozyjevih riječi.
U Njemačkoj, Savezno ministarstvo obrane, nasuprot praksi za
Schru00F6derova mandata, ističe da temeljna pitanja europske sigurnosti
mogu biti tretirana samo u sklopu zajedničkih napora sa Sjedinjenim
Državama.
Iz ovih i sličnih primjera očito je da u današnjoj Europi prevladava
pragmatičan pogled na pitanja nacionalne sigurnosti, koji se temelji na
komplementarnosti koncepta neovisne obrane Europe i sjevernoatlantskog
savezništva.
Stoga, naglašavanje vrijednosne bliskosti članstva u EU i NATO-u u
našem javnom dijalogu ne samo da je moguće nego će u sljedećem
razdoblju, u kojem će Hrvatska postati članicom obiju integracija, i s
europske točke gledišta postati neizbježno.
GOST SURADNIK