Snažan porast podrške hrvatskom pristupu NATO-u iznenadio je strane promatrače. Još donedavna samo 34 posto građana odobravalo je pristup Savezu. U ovom trenutku ispitivači javnog mnijenja bilježe porast više od dvadeset posto!
Europski su mediji nenadano većinsko “da” zapadnom obrambenom savezu protumačili kao posljedicu dobro pripremljene informativne kampanje u Hrvatskoj s jedne strane. Mnoge tiskovine taj porast vide prije svega kao uznemireni pogled većine građana na sigurnosne prijetnje koje dolaze iz kriznih žarišta Srbije, Kosova. Istodobno se hrvatske postrojbe nalaze na afganistanskom ratištu. Tamo rat eskalira, događa se svojevrsna “irakizacija” Afganistana. To bi kod kuće opet moglo dovesti do polarizacije u vezi s hrvatskim pristupom NATO-u.
Isto tako, za šačicu kriptokomunističkih sljedbenika, kojih ima u svim porama društva i koji su vrlo glasni, pristup zapadnoj vojnoj alijansi ideološki je šok. I s tim treba računati. U Njemačkoj, primjerice, ljevica i novokomponirani nacionalisti i komunisti iz bivšeg DDR-a koriste rasplamsavanje rata u Afganistanu za žestoku antiameričku kampanju. U Hrvatskoj satovi idu drukčije.
Ako se prisjetimo da su američki zrakoplovi bombardirali Miloševićevu ratnu mašineriju koja je prije toga izvršila agresiju na hrvatsko stanovništvo i gradove, onda je većinsko “da” NATO-u samo dokaz političke zrelosti. Desnica u Njemačkoj, Francuskoj i Austriji pak neprestano trubi o širenju nekakvog islamskog terorizma, što pogoduje rastućoj ksenofobiji u Europi. Islamskog terorizma nema. Većina ljudi u muslimanskim zemljama, u Europskoj uniji, u njezinim vrijednostima, u ljudskim pravima... vidi uzor, koji bi željela primijeniti i u vlastitoj sredini.
Talibani, Al-Qa’ida i razni hezbolasi nisu nikakvi islamski teroristi, nego isključivo teroristi. S druge strane, zapadni obrambeni savez je danas prije svega politička alijansa, čiji članovi dijele zajedničke demokratske vrijednosti. Stoga ne začuđuje da NATO upravo u postkomunističkim zemljama, koje su se oslobodile sovjetske dominacije, bilježi najveću popularnost. U Češkoj i Poljskoj NATO u suglasnosti s tamošnjim demokratskim vladama uspostavlja tzv. raketni štit, što u nekim drugim, zapadnoeuropskim zemljama, ne bi bilo moguće.
U Poljskoj je pristup NATO-u pokrenuo i lustraciju. I u Hrvatskoj se društvo napokon mora suočiti sa zločinima i kršenjima ljudskih prava koja su se dogodila za vrijeme komunističke diktature. Susjedna Slovenija je također članica NATO-a. Tamo svaki službenik mora potpisati da nije surađivao s komunističkom tajnom službom.
