Strijeljati ne pomilovati! Na taj se pisani nalog streljačkom vodu obično pozivaju nastavnici kad svojim đacima žele pokazati zašto je važno učiti i znati pravilno pisati. Ako se zarez napiše poslije prve riječi, strijeljati, čovjek na kojeg se poruka iz naloga odnosi bit će strijeljan; ako se, pak, stavi poslije druge riječi, negacije, bit će pomilovan. No, primjer je konstruiran i otrcan, pa će kreativni učitelj, u nastojanju da potakne učenike da uče jezik i pravopis, nastojati naći nešto životnije. I to mu neće biti nimalo teško, osobito ne ovih dana usred zapleta o arbitražnom sporazumu o razgraničenju sa Slovenijom.
Dobro, tu nije riječ o sudbonosnom zarezu, ali jest o jezičnim nijansama koje bi, prema narikačama koje se čuju s obiju strana buduće granice, mogle zaviti u crno cijele narode i svekolike države. Što bi sve mogao značiti slovenski “stik”, a što engleski “junction”? Kako se može protumačiti “veza”, “kontakt”, “dodir”, “spoj”, “korištenje”, “iskorištavanje”? U svakom slučaju, mnogo izvrsnih primjera o važnosti učenja standardnog jezika i njegovih gramatičkih, leksičkih, terminoloških, stilističkih... i pravopisnih meandara.
Više nego dovoljno da učitelj svojim učenicima može reći: Eto, pametno vam je da učite hrvatski, jer ako ga zanemarite, može vam se dogoditi da ostanete bez komada mora ili planinskog vrha. Nebitno je propisuje li pravopis “ne ću” ili “neću”, ali je i te kako bitno da imamo uhodan pravopis (naravno, i sve druge normativne jezične priručnike), a ne pravopisni kaos kakav ovdje već dugo vlada. Neodrživo je, skupo, pa i glupo, da se u trima susjednim razredima neke hrvatske škole đake poučava trima pravopisima.
I da se k tome takva nakazna praksa bez premca u kulturnom svijetu javno opravdava slobodama i promjenama koje nam je donijela tehnološka revolucija i kulturna globalizacija. Hoće se reći da je potreba za jedinstvenim pravopisom i sređenom jezičnom normom u raskoraku s bujnim životom jezika, a kao pozitivan se primjer ističe školarac koji živi u “engleskom kulturnom krajoliku”, odrasta u “ikavskoj, polučakavskoj sredini” i izgovara rečenice: “Na drugom levelu riješio sam kvest” i “Minimajzao sam vindou da mogu pročitati mejl”.
Dobar je, dakle, iskrivljeni engleski, dobar je lokalni idiom, samo nije dobro ono zbog čega se i ide u školu, a to je hrvatski jezični standard. Nitko ne može znati kako će se ovdje govoriti i pisati za 50 ili 100 godina, ali da se danas u Hrvatskoj, na nacionalnom levelu, možemo sporazumijevati samo na svom standardnom jeziku (u biti kojega je i stalna mijena!), to bi, uvjeren sam, moglo biti jasno i spomenutom školarcu, samo da ga ne zbunjuje tatek koji piše po novinama, a malo što razumije.
Pravopis (i jezik uopće) uči se da bi onaj koji uči bio slobodan, a ne sputan. Dapače, onaj tko ima jezično znanje može, kad za to ima razlog, od naučenoga i odstupiti. Ili, drugim riječima: Dobro nauči, pa piši kako te volja!
Tko zanemari učenje hrvatskoga, može mu se dogoditi da ostane bez komada mora
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
