Svi koji nisu čuli za Josipa Radeljaka, zvanog Dikan, vidjeli su ga na televiziji. Ako do tada i nisu znali što je s njim i s njegovom bračnom družicom, Vlatkom Pokos, saznali su. Nakon gledanja Otvorenog i Radeljakova bacanja vjenčanog prstena i do tada neuključeni u hrvatsku „ljubavnu priču“, mogli su ravopravno o njoj zboriti s do tada već u nju naveliko uključenima. Tako je nacionalna televizija proširila znanje, prosvijetlila do tada neprosvjetljene i toj bračnoj razmirici dala nacionalni značaj.
Da bi bračna svađa dvoje manje-više poznatih mogla biti vijest u Dnevniku HTV-a, pa makar i u Dnevnikovu završnom i lakšem i opuštenijem dijelu, to se sve donedavno činilo nemogućim. Sve dok urednik Zoran Šprajc, ispričavajući se zbog presedana, nije pročitao vijest da su se posvađali supružnici, do tada već „prosvjetljenom“ dijelu nacije znani jednostavno kao Dikan i Vlatka. Ta do tada neuobičajena vijest u Dnevniku sigurno je mnoge iznenadila, neke začudila, a neke vjerojatno i naljutila.
Ali, zapravo je to bilo javno priznanje realnosti. A dio su te realnosti i „Dikan i Vlatka“ i pučki interes za njih i njihov (bračni) život. Potreba da se zaviri u tuđe dvorište, iza zavjese i u tuđe živote gotovo da je neki evolucijski atavizam. Tih je zavirivanja uvijek bilo. No, to se ipak radilo neuočljivije i diskretnije, pa i s nešto stila i stida. Već se prilično dugo to – posebno gledanje poznatih – čini bez nekadašnjih obzira.
Uvrštavanje vijesti o bračnoj svađi poznatih u već odavno ozbiljno brendirani Dnevnik zapravo je samo priznanje realnosti, činjenice da su se promijenile ne samo društvene norme, nego i vrijednosti. Nekada urednik Dnevnika ili ozbiljnih novina ne bi ni pomislio da vijest poput – „posvađali se Vlatka i Dikan“, zaslužuje uvrštenje. No, dok Hrvatsko društvo živi svoju postmodernu, nestale su velike povijesne i nacionalne teme. Ostala je uglavnom postmodernističa „neobična lakomost za životom“. Sve je postalo jednako važno, odnosno jednako nevažno. Jednako i to tko će biti budući premijer i hoće li Vlatki Pokos Josip Radeljak vratiti njezine bunde.
U vremenu kada se „dokolica kultivira kao stil života“, a od društvene estrade čini najpoželjniji životni obrazac, nekako je prirodno da se dogodio prijezir „svih svetinja“, da je došlo do opće banalizacije. Kao da se želi stvoriti kult banalnog. Njega ima sve više i u medijima. Dok jedni drže da je to zato što „publika to očekuje“, drugi su uvjereni da upravo mediji „proizvode potrebe“ i od pučanstva čine konzumente šarenih banalnosti. Bilo jedno ili drugo, ili oboje zajedno, posljedica je ista; navala poznatih, a nebitnih u našu svakodnevicu i u naše živote.
