Kada igraju Dinamo i Hajduk, Zagreb i Split su pod opsadom, prepuni
policajaca, narogušenih mladaca i krvavih glava. Ni prije ni poslije
najnovije zagrebačke utakmice vjerojatno neće biti drukčije. Navijačke
su tučnjave već postale tradicionalne. I kao da su sve učestalije, veće
i grublje otkako je hrvatske samostalnosti.
Nešto što je nekoć bilo posljedica pojedinačnog pijanstva ili
neotesanosti opetovanjem je preraslo u stalnost, u kolektivno
divljanje. Jednako i u Splitu i u Zagrebu. Kada pak nema nogometa i
zagrebačko-splitskih utakmica, onda se za svađu na relaciji sjever –
jug, Zagreb – Split nađe i drugih razloga. Od dijalektalnih do
gospodarskih.
Nakon jedne davne utakmice Hajduka i OFK Beograda u Splitu Hajdukovi su
navijači, ogorčeni suđenjem i rezultatom, vjerujući da je posrijedi
zakulisna igra beogradske čaršije, nekoliko auta s beogradskim
registarskim pločicama bacili u more. Nastao je politički skandal,
napalo ih se da su to učinili “iz nacionalističkih razloga”, da je to
“atak na bratstvo-jedinstvo”.
Da je u to vrijeme neki mladić s Dinamovim dresom sjeo u neki splitski
kafić i počeo “spikati” zagrebački, vjerojatno bi ga zadirkivali
Hajdukovi navijači. No, sigurno ne bi dobio batina. Poslije hrvatskog
osamostaljenja i potrajalog nacionalnog slavlja nitko sigurno nije niti
pomišljao da bi nedugo potom netko u Splitu i u Dalmaciji zbog
bezazlenoga “kaj” mogao dobiti grdnih batina ili da bi se nekoga
torcidaša u Zagrebu samo zbog Hajdukova dresa moglo vijati kao
“narodnog neprijatelja”.
Kao da je nekadašnja nesnošljivost i agresija, koje su uzgajane i
čuvane za beogradske klubove, prenesena na utakmice Dinama i Hajduka.
Nekadašnji su obračuni hrvatskih navijača s “delijama” i “gobarima”
bili nabijeni politikom. Ni sukobi “tovara” i “purgera” nisu lišeni
političkog. Jačanje navijačke zadrtosti posljedica je kako starih
stereotipa, tako i (političke) realnosti.
Idila nastala stvaranjem Hrvatske poremećena je ratom, koji je uništio
jadranski turizam. Posljedica je bilo sve veće zaostajanje krajeva uz
more, a napose Dalmacije. Turistički zaobiđena i prometno odsječena
Dalmacija je uz to gledala i kako se Zagreb od obećanja o “hrvatskoj
metropoli” u nju zaista i pretvara.
Dalmatinsko je gunđanje u Zagrebu obnovilo i neke stare kontinentalne
stereotipe o Dalmošima koje “hvata fjaka” i koji “imaju duge vratove”
jer da su ih istegnuli gledajući preko Biokova “kada će u Zagrebu biti
slobodnih direktorskih mjesta”. Obnovljena je i priča o “dalmatinskom
autonomaštvu”. Uz nezaposlenost, poremećene vrijednosti, frustriranost
i manjak kočnica – jednako prisutnih i na obali i na kontinentu –
dovoljno razloga za svaku novu tuču “tovara” i “purgera”.
Dok su navijačke tučnjave, zbog gomile agresivaca, nešto manje-više
očekivano, nije baš bilo očekivati da netko dobije po gubici samo zbog
svoga kaj – ili ča. Ali da nesnošljivosti ima, pokazala je nedavna
“stručna” prepirka trenera Dinama i Hajduka, kada je Ivanković Vuliću
spočitnuo “venecijanski mentalitet”.
Većini navijača na obje strane taj pojam vjerojatno ne znači ništa, no
toga su se kulturološkoga i karakterološkoga pojma odmah dohvatili
učeniji “navijači”. Jedni – što je posvjedočio njihovo mišljenje o
“mudrijašima Dalmošima”, a drugi, da bi upravo na venecijanstvu
produžili i produbili (svoju) staru priču o povijesnoj i kulturnoj
posebnosti i autonomnosti Dalmacije.
No, navijači se tuku iz nižih i primitivnijih poriva, oni ne čitaju
kulturološke oglede pa da bi im to bio naputak za djelovanje. Čak i
kada su im motivi za “šoru” politički obojeni, oni su dosta nejasni i
šareni. Izgleda da se BBB-ovci i torcidaši već tuku iz navike, kao
bijeli i plavi pripadnici istog navijačkog plemena.
BIJEDA POLITIKE
