U kratkom razmaku zbile su se dvije stvari koje dobro ilustriraju
stanje u našem društvu. Najprije je za
sveučilišnog profesora zatraženo psihijatrijsko
vještačenje, i to zato što je upozoravao na neke
nepravilnosti na svom fakultetu. Onda je supruga novinskog izdavača
protiv svoje volje odvedena u duševnu bolnicu, odakle je
puštena tek na intervenciju suda.
Čovjek se pita kako je sve to moguće. Kako je moguće da se povampiri
stara staljinistička logika prema kojoj je onaj tko se buni protiv
vlasti svakako sišao s uma, te ga treba zaključati u
ludnicu? Kako je moguće da se ne zna koga je i pod kojim uvjetima
moguće prisilno hospitalizirati, nego to ovisi o nečijoj osobnoj
procjeni i trenutačnom raspoloženju?
Odgovor glasi: moguće je zato što kod nas više
nitko ne zna što je normalno a što nije. U tome
vlada potpuna zbrka, koja, kao što se vidi, može rezultirati
vrlo bolnim posljedicama.
A sve započinje još od terminologije. Jer, mi ne razlikujemo
ludilo od ludosti. A to su dvije različite stvari: ludilo je bolest, i
njime se moraju baviti stručnjaci, dok je ludost tek bezopasno
odstupanje od uobičajenoga. Ne bi se moglo reći da kod nas ima
više ludila nego u drugim zemljama. Ali, sasvim je
nesumnjivo da ima mnogo više ludosti.
A zašto je ima? Razloga su dva. Prvo, mi mislimo da je
ludost zabavna. Drugo, nismo svjesni da je ona opasna.
Zato je naš javni prostor prepun ludosti. Sve novine i sve
televizije neprestano nas izvještavaju o mamlazima koji
izvode svoje manje ili više zanimljive ludorije. Na njih smo
se navikli i bez njih više ne možemo.
I, u tome i jest opasnost. Jer, ima, nažalost, mnogo ljudi koji to
benavljenje i kreveljenje ne shvaćaju kao puku zabavu, nego su spremni
ozbiljno uzeti ono što im tikvani govore, spremni su za
tikvanima krenuti kao za vođama.
Tako budale postaju ozbiljan faktor u društvu. Počinju oni
određivati što je normalno a što nije, počinju u
javnost uvoditi sve više i više ludosti. I,
događa se ono što se mora dogoditi: ludost se
više ne razlikuje od pravoga ludila, dakle od bolesti.
A to je tek prava katastrofa. Jer, u toj situaciji, svaka ludost može
se proglasiti za opasno ludilo, i svako ludilo za bezazlenu ludost.
Nitko nas ne štiti od luđaka, i nikada ne znamo kad će nas
same proglasiti za luđake. O našoj sudbini odlučuju ljudi
koji su zbunjeni i nesigurni, što znači da zapravo odlučuje
stjecaj okolnosti.
A tko u takvoj situaciji pobjeđuje, jasno je: mahnitost je vitalnija od
normalnosti, a bolest poduzetnija od zdravlja. I zato se treba bojati
budućnosti. U stara su vremena luđake ukrcavali na brodove i
puštali ih niz rijeku. Nama bi se moglo dogoditi obratno: da
luđaci to isto učine s normalnima.
GOST SURADNIK