Kako će se u Hrvatskoj živjeti sljedeće godine? Hoće li i dalje broj građana koji nemaju i ne mogu naći posao rasti ili padati? Hoće li oni koji imaju posao zarađivati više ili manje? Hoće li se cijene hrana i troškova života povisiti ili sniziti? U konačnici, kako će izgledati Hrvatska 2014. S iznimkom cikličkih katastrofičnih najava ministra financija Slavka Linića, hrvatski građani od svoje vlade odgovore na ova pitanja ne mogu dobiti. No ako već ne znaju što će biti sljedeće godine, uskoro bi trebali dobiti vrlo precizan izvještaj o tome što će biti za 16 godina.
Vizija 2030. ime je pomalo konspirativne skupine hrvatskih intelektualaca koji su se na poziv premijera Zorana Milanovića okupili kako bi osmislili strategiju razvoja Hrvatske u idućih dvadeset godina. A Hrvatska bi do tada – kako je već zaključeno na tajnim sastancima u državnoj rezidenciji u Visokoj ulici – trebala postati “prirodni i tehnološki park u srcu Europe”.
Što se točno skriva iza te glamurozne sintagme, zasad je nepoznato, no poznato je da na njoj intenzivno radi četrdeset uglednih eksperata najrazličitijih habitusa – od astrofizičara, povjesničara do književnika. Po kojem su kriteriju za tu odgovornu zadaću odabrani, teško je zaključiti. Primjerice, u premijerovu vijeću mudraca, barem ako je suditi prema medijskim napisima, nema nijednog stručnjaka za demografiju iako bi kretanje populacijskih trendova valjda trebalo biti integralan dio ovakve strategije. Nema tu, nijednog čovjeka s ekspertizom u sektoru poljoprivrede ni industrije hrane, ne računajući premijerova intimusa Emila Tedeschija, čija tvrtka proizvodi vitaminske napitke, grickalice i paštete.
Među premijerovim odabranima, također, nema nijednog energetskog stručnjaka iako je dostupnost energije, uz dostupnost hrane, najvažnije pitanje budućeg boljitka svake države. U konačnici, nema ni predstavnika društvenih skupina, sindikata, vjerskih zajednica, pa čak nijednog inženjera strojarstva – uz elektrotehniku, ključne znanstvene grane bilo kojeg tehnološkog razvoja. Zanimljivo, nema nijednog pravnog stručnjaka pa se može zaključiti da je tu ulogu premijer namijenio sebi usprkos činjenici da nakon završetka Pravnog fakulteta nijedan dan nije radio u struci. Može li, stoga, takvo krnje premijerovo vijeće mudraca proizvesti relevantnu i održivu strategiju društvenog razvoja?
Možda i može, no to je zapravo nebitno. U prve dvije godine na vlasti Zoran Milanović pokazao je malo interesa za bavljenje egzistencijalnim problemima građana. Umjesto rješenja, konstantno im nudi strategije, umjesto ohrabrenja prodike, umjesto inspiracije, latinske fraze. Takva prazna forma, lišena bilo kakvog relevantnog sadržaja, glavna je odrednica Milanovićeve vladavine, a svoj vrhunac dosegnula je lani osnivanjem Povjerenstva za željeznice – stručnog tijela u kojem, osim Milanovića, sjedi i još pet ministara – istih onih koji sjede i na sjednicama Vlade. Koji je smisao takvog tijela?
Vijeće mudraca tako je samo nov pokušaj da se građanima takva kronična bezidejnost upakira kao nekakva tobožnja dugoročna vizija. No, koji je rezultat takve politike? Svaka strategija vrijedna je onoliko koliko se principijelno i sustavno provodi. Milanović i njegova vlada dosad nisu uspjeli provesti ni znatno kratkoročnije planove od 15-godišnje strategije društvenog razvoja.
Primjerice, ovogodišnji državni proračun uskoro bi trebao i treći put ići u rebalans. No, takve trivijalnosti premijera – opterećenog izgradnjom vlastite povijesne uloge – u načelu ne zanimaju.
Vizija je, po definiciji, sposobnost uočavanja onoga što drugi ljudi ne vide. Milanović stoga možda uistinu i jest vizionar, ali je problem što pritom ne vidi i ono što je svima drugima sasvim vidljivo. A to je, pak, definicija sljepila.
najbolje da naši mudraci daju projekciju za 100godina-tko živ do tada,hrane narod obećanjima ali taj narod je gladan i želi sada živjeti....