Josipovićev govor u izraelskom parlamentu obiluje cijelim nizom jakih riječi važnih ne samo za domaćine koji su ga slušali nego i za javnost u Hrvatskoj. “Naučili smo bolnu lekciju i moramo upozoriti: san o uništenju drugih završava se životom koji je noćna mora”, rekao je hrvatski predsjednik i bilo bi sjajno kad bi mnogi takvu lekciju mogli naučiti prije nego što pokušaju druge istrijebiti ili pobacati u more... A kolika je važnost simbola i riječi, pokazuje i to što je hrvatsku delegaciju, unatoč odličnom primanju u službenim krugovima, u Izraelu dočekala glasovita Tuđmanova rečenica izrečena još početkom 90-ih godina, “sretan sam što mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka”, u novinskom komentaru. Nakon takve izjave, možda je i uzaludno isticati kako je Tuđman u II. svjetskom ratu bio partizan, no Josipović je i tu činjenicu, spominjući da su dvojica njegovih prethodnika bili antifašisti, uvrstio u svoj govor.
Važno je i što je Josipović ispriku Židovima za zlodjela Nezavisne Države Hrvatske odjenuo u zaista dojmljive riječi i slike, o otrovnoj guji mržnje prema drugima, pa nije ostao dojam isprike koja se izgovara tek forme radi, da se kaže, ali da se ne naljute previše domaći jastrebovi, kako su, primjerice, do sada zvučale isprike koje smo imali prilike čuti od susjeda s druge strane Dunava. U jeruzalemskom novinskom komentaru novinara Adana Primora, koji je bio i na Tuđmanovoj konferenciji za novinare u jesen 1999., dva mjeseca prije njegove smrti, Josipoviću se zamjera i posjet Bleiburgu, nakon Jasenovca. “Osudio je zločine fašizma i poklonio se žrtvama komunizma, savršena ravnoteža”, napisao je ironično novinar, osuđujući tezu dvostrukog genocida, fašističkog i komunističkog. Brani donekle staljinizam koji, kaže, unatoč strašnim zločinima, nije razvio rasnu teoriju niti sistematsko uništavanje naroda. Očito je, u židovskim očima ništa se ne može mjeriti s Hitlerovim holokaustom, unatoč milijunima Staljinovih žrtava, no u Hrvatskoj smo naučili još težu lekciju o tome kako pravednici i žrtve mogu i sami postati krvnici, jer drugi nisu uvijek samo drugi narod, mogu to biti i ratni neprijatelji, protivnici revolucije, politički neprijatelji. U Izraelu vlada veliki strah od Irana, od nuklearne bombe u rukama njihova zapaljenog predsjednika Ahmadinedžada, kojeg u Knessetu uspoređuju s Hitlerom, kako je to nakon posjeta izvijestio povjesničar Slavko Goldstein. No, dok je Jeruzalem zagledan u Teheran, u Jeruzalem su zagledani stanovnici još nepriznate Palestine.
Hrvatska politika, unatoč očekivanjima u redovima Palestinaca, ostala je suzdržana i Hrvatska još nije priznala Palestinu, novu državu koja traži svoje mjesto među drugima. Josipović je istaknuo i kako Izrael ima presudnu odgovornost za oblikovanje svijeta te kako je jedino rješenje međusobno priznanje dviju država na Bliskom istoku. No, možda je hrvatski vrh, posebno s obzirom na naše prebogato povijesno iskustvo u raznim ulogama, mogao s riječi prijeći na djela, priključujući se zemljama koje su već priznale Palestinu i učinile taj korak ka završetku sukoba koji traju s više ili manje intenziteta nepodnošljivo dugo.
kada ce se sin partizanskog zlocinca josipovic ispticati za zlodjela koja su pocinili partizanski zlocinci nad hrvatima jad i bijeda od predsednika on je najveci hrvatomrzac on mrzi sve hrvate koji su mu njegovu jugoslaviju uzeli iz srca