Potpuno je u pravu čitatelj koji nam je ovih dana uputio pismo u kojem tvrdi da Hrvatima treba ne samo zdravstveni, nego i svaki drugi odgoj. A osobito onaj elementarni, kućni. Nažalost, u godini na izmaku to je dokazala i ova politička garnitura koja je trenutačno na vlasti. Svaki manjak poštovanja pokazuje i manjak dobrog odgoja.
Poštovanje prema građanima, poreznim obveznicima i biračima sklisko je i premalo poznato područje za sve dosadašnje vlasti u Hrvatskoj, pa tako i za aktualnu sastavljenu od članova Kukuriku koalicije. Općenito govoreći, vlast se prema javnosti vrlo često odnosi na dva načina: ili joj podizali ili je podcjenjuje. A podcjenjivanje nerijetko dosegne i prezir. Prvi način ponašanja prevladava za predizbornih kampanja, a drugi nakon što ova ili ona opcija osvoji vlast.
Pritom u politici ima pristojnih ljudi koji nastoje savjesno raditi svoj posao u službi ne svojih osobnih ili stranačkih interesa nego u službi građana i općeg dobra. Odnosno, ja barem žarko želim vjerovati u postojanje takvih ljudi jer kao novinar vrlo dobro znam i osjećam kako je to pripadati profesiji na zlu glasu. Međutim, ama baš svatko od ljudi koje poznajem, a koji su se okušali u politici, ili su pak u svojim profesijama usmjereni na suradnju s ljudima koji donose političke odluke, dakle baš svi oni iskusili su negativnu selekciju. Pričaju o tome kako se u svakoj stranci, i to počevši od temeljne razine lokalnih ogranaka, dodvorništvo i uliziništvo cijene puno više nego upotrebljavanje vlastite zdrave pameti, znanja i kritičnosti. Porazno je slušati takve priče sa svih razina političkog života i ama baš o svim političkim strankama. Ali, to ujedno objašnjava činjenicu da gotovo svi koji se uspnu na vrh takve slinave piramide beskičmenjaštva prije ili poslije podlegnu opasnosti da cijelo društvo promatraju i doživljavaju kao sivu masu bez inteligencije i osjećaja.
Zato se događa da i ljudi čiji stupanj obrazovanja i građansko podrijetlo podrazumijevaju dobar odgoj i manire, pred mikrofonima i kamerama znaju pružiti rašljasti zmijski jezik primitivizma i elementarne nepristojnosti. Što se dogodilo Vesni Pusić koju je svojedobno cijela pristojna javnost branila od primitivnih seksističkih pošalica da o bilo kojem službeniku bilo kojeg ministarstva, ma o bilo kojem građaninu govori kao o “onom malom”? I da nakon toga, umjesto isprike, sebe opravdava svojim godinama!? Zar to znači da bi bilo normalno i prihvatljivo da bilo tko o gospođi Pusić javno govori ili piše kao o “onoj staroj” u Ministarstvu vanjskih i k tomu još i europskih poslova? Uostalom, kako je moguće da ministrica Pusić izjavi da je Hrvatsku baš briga za to što o bilo čemu misle u bilo kojoj, a osobito jednoj od susjednih država?
Kako je moguće da ministrica Milanka Opačić, među ostalim, naročito zadužena za promicanje socijalne osjetljivosti među hrvatskim građanima, u stranačkom krugu postane tako neobazriva da za riječju čistačica posegne kao za uvredom i iskazom prezira? Kako si ministar znanosti, ali i obrazovanja, smije dopustiti da ga u javnoj raspravi pokreće bijes pa mu odluke ovise o tome koliko mu je čaša puna Karamarka?
Svojim ispadima, a još više naknadnim opravdavanjem umjesto isprika, političari daju loš primjer neodgojenosti. Srećom, većina građana, uvjeren sam u to, još misli da je takvo ponašanje jednostavno nepristojno.
