Do jučer se činilo da znamo sve o inflaciji. Barem mi stariji, koji smo dobar dio života proveli uz galopirajuće cijene i različite pokušaje vlasti da se tome suprotstave. U terminalnoj hiperinflacijskoj fazi, odnosno u rujnu 1993. godine, mjesec dana prije nego što je aktiviran Škegrin antiinflacijski program, cijene su rasle brzinom od gotovo 40 posto mjesečno.
Tko je proživio tu fazu, pa još i onu u bivšoj državi, neće paničariti zbog inflaciji od 7,6 posto na godišnjoj razini, ali neće ostati ni bezbrižan. Ali inflacija o kojoj je ovaj tjedan izvijestio Državni zavod za statistiku posve je atipična za ove prostore. Ne možeš je pripisati ekonomskoj politici Vlade ni monetarnoj politici centralne banke. Ne možeš ni na koga sasuti paljbu i očekivati da se već sutra može nešto promijeniti.
Svi se domaći analitičari slažu u tome da je najveći dio tekuće inflacije jednostavno uvezen. Oko dvije trećine porasta cijena pripisuje se poskupljenju nafte i hrane na svjetskom tržištu te učincima tih poskupljenja na domaće cijene. Da nije bilo toga, inflacija u Hrvatskoj bila bi, ne 7,6, nego oko dva posto godišnje, tvrdi jedan od najjačih domaćih makroekonomista i svojedobno član Škegrine skupine koja je pokopala inflaciju iz 90-ih.
Ali lipanjska je dijagnoza rasta cijena na malo 7,6 posto godišnje, s još lošijom perspektivom za ovaj mjesec i 10-postotnim rastom proizvođačkih cijena već sada. Što napraviti i do kada će to trajati? Nije osobito utješno, ali ista pitanja postavljaju se posvuda u Europi. Posvuda je, naime, inflacija dvostruko brža nego prije iako je u starim članicama EU rast cijena upola sporiji nego u Hrvatskoj. Ovdje, naime, cijene prehrambenih proizvoda imaju puno veći ponder u ukupnim troškovima života, a upravo su te cijene najbrže rasle.
Što će se dalje događati, ponajviše ovisi o tome što će se zbivati na tržištu nafte. Ako se cijene stabiliziraju, inflacija će se već iduće godine vratiti u normalne okvire. Ako ne, nastavit će se prilagođavanje, koje se u bezbroj varijanti na mikrorazini već događa. Vlada je u sustav već ugradila nekoliko amortizera, na primjer, putem povećanja neoporezive osnovice plaće, subvencioniranja struje i plavog dizela, ali tu otprilike domet njenih kratkoročnih mjera prestaje.
Centralna banka ne namjerava poduzimati ništa posebno. Sidra na kredite postavljena su već prije, a još će manje aktivizma biti u vezi s tečajem kune. U situaciji u kakvoj se Hrvatska našla zajedno s ostalim europskim državama najmanje se preporučljivim smatra “prčkanje” po tečaju, koje bi dodatno podgrijalo inflacijsku spiralu. Isto bi se dogodilo, smatraju ekonomisti, i ako bi se popustilo zahtjevima za povećanje plaća, a Vlada je, naravno, ima isti stav.
Što, dakle, preostaje? Jednostavno se prilagođavati na svim razinama novoj situaciji, a građani su u tome obično puno brži od države. Pa ako cijene rastu, a plaća ostaje ista, smanjivat će se potrošnja onih dobara koja najviše poskupljuju, recimo mesa i naftnih derivata, ili će se štedjeti na nečem trećem, ali će se postupno postaviti zid prema onom dijelu inflacije koji, recimo, potječe od prevelike trgovačke marže, nedostatka konkurencije i uvjerenosti da se sve može prevaliti na potrošače.
Gledano na nešto dulji rok, država nije toliko bespomoćna, pogotovo ne u onom dijelu koji se tiče smanjivanja nekih neproduktivnih proračunskih rashoda, aktiviranja domaće poljoprivredne proizvodnje i korištenja zemljišta, što sada ostaje neobrađeno. Ali Vlada je potrošila već šest mjeseci novog mandata, a projekti te vrste još su u nacrtima.
