Sabor odlazi na ljetnu stanku. Kao građanin i birač, preporučio bih
našim narodnim zastupnicima da se dobro odmore. Dapače, neka se
istutnje, izdivljaju, neka rade sve gluposti koje im padnu na pamet. A
sve to zato da ne bi došli u napast da te gluposti rade najesen u
Saboru.
Na proljetnom zasjedanju oni tom iskušenju nisu odoljeli, pa je
budalaština bilo napretek. Najprije je opozicija došla obučena u
nekakve satirične majice, a onda je pozicija uzvratila karikaturama.
Dojam je bio mučan: nije ugodno gledati kako se sijedi i trbušasti
zastupnici šepire u vickastim majicama, niti je užitak promatrati
zastupnice kako na klupi s mukom pridržavajnu u uspravnom položaju
bezveznu karikaturu.
Zašto se sve to dogodilo, nije teško pogoditi; razloga su dva. Prvo,
zastupnici su podlegli sveopćoj estradizaciji našega društva, pa su
računali: ako je u javnosti ionako sve šega i sprdačina, zašto da se i
u Sabor ne unese malo veselja? Drugo, povjerovali su da na taj način
prihvaćaju metode suvremenoga političkog marketinga i da će možda tim
benavljenjem pridobiti mlađe glasače. Naravno, i jedno i drugo je
potpuno krivo.
Jer, to nije uloga Sabora. Nije njegova zadaća da proizvodi doskočice
koje će se sutradan prepričavati po kafićima, niti da u televizijskom
prijenosu služi umjesto humorističke serije. U Saboru se – ako su
slučajno zastupnici zaboravili – ne radi o tome tko će ispasti
pametniji i tko koga ismijati, nego o tome kakvi će se zakoni donijeti
i kako će to utjecati na život svih nas. Ne naziva se Sabor uzalud
visokim domom: to mu ime dolazi otuda što se u njemu događaju velike
stvari.
A običan čovjek valjda ne traži previše kad očekuje da zastupnici budu
ozbiljni dok odlučuju o njegovoj sudbini. On bi rado vjerovao da se ta
sudbina ne kroji u zajebanciji, kad već zna da odluke donose ljudi koji
– zbog svojih plaća i mirovina – tu sudbinu neće s njim dijeliti. Zato
se njemu saborske pošalice čine kao izravni i izazovni izraz
zastupničke obijesti: dobro im je, zadovoljni su, te im samo fali još
malo humora, pa da im sve bude potaman.
I kad bi sve to bilo doista zabavno, još hajde-de. Ali, taj je njihov
humor strahovito loš. On se smjesta raspoznaje kao izraz uskoće vidika
i suhoće emocija. Nema gorega prizora od političara koji se pokušava
šaliti, dok je kolektivna stranačka šala ravna ekološkoj katastrofi. I,
samo šteti političkim ciljevima onih koji takve šale zbijaju.
To, dakako, ne znači da u Saboru baš nikako ne može biti humora. Može
ga biti i mora ga biti, i ne može da ga ne bude. Jer, zastupnici su
često duhoviti, a da toga nisu ni svjesni. Najsmješnije svoje štosove
ispaljuju onda kad su smrtno ozbiljni. Kad im nisu ni nakraj pameti ni
majice ni karikature.
GOST SURADNIK