General Ante Gotovina svih onih godina uopće nije bježao od Haaškoga suda. Po skrovitim zakucima venecijanske Rive degli Schiavoni, po vrletima kanadskih hotela i kanarskih ljetovališta skrivao se - od Hrvatske. Čini se da je čovjek imao vraških saznanja iz prve ruke na temelju kojih je odlučio zbrisati.
Uostalom, nije mu to bio prvi put. Kao tinejdžer ukrcao se na brod i doplovio do Legije stranaca. Bilo trbuhom za kruhom, bilo iz antikomunističkog bunta, ne valja sumnjati u osobnu opravdanost njegove odluke da tada pobjegne od Hrvatske.
Historiografske činjenice govore da se Gotovina tamo u lipnju 1991. godine više nije imao namjeru skrivati od domovine. Ono, nije se vratio u rat da bi bježao, zar ne? Još 1998. godine činilo se da čak ima namjeru trajno ostati. Povijesne bilješke sugeriraju da je tada prvi put uopće i čuo za Carlu i tamo neki Haaški sud. Budući da je druželjubiv svat, mogu se pronaći svjedočanstva - nije imao ništa protiv razgovorčića s istražiteljima. Uostalom, ljubazno su ga zamolili, ali - zabranila mu Hrvatska, a uopće mu nije rekla zašto.
Šuškalo se potom ovo, nagađalo ono, ali eto vraga, skok na skok, i Gotovina se iznebuha, neupitan i neispitan, našao u poziciji osumnjičenika za ratne zločine.
Jednoga srpanjskog dana 2001. godine u tom se čovjeku, na terasi hotela Esplanade, ponovno prelomila odluka - sjeo je u BMW i ispario.
– Ma, ne žele oni mene uhititi, žele me ubiti – navodno su posljednje riječi koje je zasad prozborio u Hrvatskoj.
Ako je to zaista kazao, vjerojatno nije mislio da mu glavu žele skinuti Nizozemci. Pobjegao je, dakle, Gotovina od Tuđmanovih i Šuškovih kombinacija, od Račanove deklaracije i od Mesićevih transkripata, kao što bi, vjerojatno, zbrisao i od Sanaderova kasnijeg licemjerja - najprije Riva, pa turbosuradnja s Carlom.
Ako ne prije, sigurno bi u prosincu 2005. godine pobjegao i od uhićenja i privođenja u Haag da je mogao, ali tada je već bio u bijegu, u hotelu s četirima zvjezdicama Bitacora na otoku Tenerife.
Da je još u Hrvatskoj, onoj koja ga je zeznula, sigurno bi zbrisao od prosvjeda dijela braniteljske populacije najavljenih u znak potpore njemu samome. Zna on što znači potpora, dovoljno se nauživao potpore tamo još od 1998. godine, pa zna kako to završava.
Kad se sve zbroji, Gotovina je imao sijaset opravdanih razloga za bijeg od Hrvatske. Zbog svega toga bilo bi lijepo zaželjeti mu, uoči izricanja presude, da doista nije odgovoran za svinjarije koje su se događale nakon Oluje. To bi bilo jako dobro. Također mu valja poželjeti da se haaško sudsko vijeće odrekne nepisanog načela kojeg se drže sva prvostupanjska sudska vijeća na svijetu, a glasi otprilike ovako: Ako nisi siguran, osudi obilato, pa neka drugi stupanj ispravlja ako je potrebno. To ne bi bilo fer.
U svakom slučaju i generalu Gotovini i svima nama valja zaželjeti da se što prije vrati u Hrvatsku, ali u bolju Hrvatsku od one iz koje je pobjegao. Odlično bi bilo kad bi se to moglo dogoditi već u petak.
General Gotovina svih onih godina nije bježao od Haaškog suda, on je zbrisao od Hrvatske
Komentara 18
Stjepan Mesić je najveći veleizdajnik i najveći krivac za sve što se događa. On je taj koji je 1998. U Haagu izgovorio gomilu krivokletničkih laži koje postoje u obje optužnice za zločinački poduhvat. On je taj koji je, čim je stupio na Pantovčak počeo dilati transkripte i to selektivno i protuzakonito, mimo vladinog ureda za suradnju s haškim sudom, kao što to zakon o suradnji s haškim sudom nalaže. Predao je hrpu dokumenata tiskovinama koje su ga veličale, poput ferala i nacionala, a manji dio je predao globusu. Haškom tužiteljstvu poslao je 666 transkripata, selektivno odabranih i preuređenih na način da su odgovarali nejgovim krivokletsvima izrečenima u Haagu. No najbitnije od svega jest da je u ured s dokumentima pustio djelatnike britanske televizijske kuće chanel 4 a skupa s njima i britanske obavještajce kojima je predao ključni dokument za podizanje optužnice, a to je brijunski transkript. Za brijunski transkript hrvatska javnost nije čula sve do početka 2004. Godine, kad ga je u svojoj obrani objelodanio nitko drugi nego – Slobodan Milošević. Naime, Milošević je koristio taj transkript u protuispitivanju svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha. Ne treba ni spominjati da Hrvatska Vlada nije imala pojma o tome da jedan Slobodan Milošević ima tako važan dokument, jer je to znao samo Mesić. Mesić nije taj dokument dostavio Miloševiću zato što ga voli, nego zato što je smatrao da se Milošević ionako neće izvući jer tužiteljstvo ima dosta dokaza za njegova zlodjela u BiH i na Kosovu, već zato da pojača optužbe protiv Tuđmana, kojeg je mrzio iz dna duše jer ga je Tuđman na izborima 1995. Godine pomeo s političke scene. Pod pritiskom Velike Britanije Vlada, ona Sanaderova je krajem 2004. Godine taj transkript morala deklasificirati i odobriti njegovu uporabu pred haškim sudom čime se svrstala uz bok veleizdajniku Mesiću, kao što je i Račanova Vlada naknadno morala ozakoniti onih 666 transkripata koje je Mesić protuzakonito poslao u Haag. Za laike, to bi bilo kao da ja danas opljačkam banku, i onda dođe sutra Sabor ili Vlada i donese zakon ili uredbu sa zakonskom snagom kojom pljačka banke prestaje biti kazneno djelo, i onda mimo svih pravnih normi još takav akt primjene retroaktivno... Naravno, tu je još i medijska priprema u kojoj je Mesić kao predsjednik države od 2000. Do 2002. godine u raznim prigodama i službenim govorima, od Švicarske do Kine svugdje govorio kako je „Oluja grijeh Franje Tuđmana jer je to bila operacija za etničko čišćenje Srba iz Hrvatske“. Ukratko, najveći veleizdajnik u cijeloj hrvatskoj povijesti..
Zakaj nisu zbrisali Markač i Čermak?
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Iako gluposti i nebuloze, pa tako i ovaj (naručeni) članak \"za dnevnicu\", nikad nije ni potrebno komentirati, ipak barem jedan ispravak: 2001. su i Tuđman i Šušak bili već pokojni!