Američka mladež s pravom glasa sklonija je izboru Baracka Obame za
predsjednika. Starija populacija vjeruje starijim kandidatima, pa u
Ovalnom uredu žele vidjeti Hillary ili Johna McCaina. Dogodila se
generacijska podjela. Takozvana milenijska mladež, oni koji su rođeni
osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, upravo
stasa, a za razliku od svojih roditelja i djedova, odgajana je uz
visokorazvijena tehnološka pomagala, u demokraciji i svjesna toga da je
svijet globalno selo.
Za tu mladež Amerika nije nadmoćna sila kojom će plašiti druge i
glumiti dominantnost jer je dobro informirana i preko interneta
komunicira s vršnjacima u svijetu. Zainteresirana je za putovanja po
Europi, Kini i Africi i nije joj jedini san obiteljski odmor na Floridi
u Disneyworldu. Obamina kampanja pokazuje da prepoznaje potencijal
mladih glasača koji su politička budućnost Amerike. Nije teško
razumjeti zašto populacija u dobi do trideset godina sa strašću sluša
predizborne poruke koje govore da dolaze duboke društvene promjene, da
svatko treba imati šansu te da je svaki američki čovjek zaslužio radno
mjesto i standard 21. stoljeća.
To je generacija koja najviše osjeća gospodarsku i moralnu krizu
američkog društva. Muškarac u ranim tridesetima, idealnim za stvaranje
obitelji i najveću produktivnost, zarađuje manje novca nego što je u
istoj dobi zarađivao njegov otac. Centar za američki progres u
Washingtonu navodi podatak da je 1974. godine tridesetogodišnjak primao
u prosjeku godišnju plaću od 40 tisuća dolara, a 2008. ljudi te dobi
imaju samo 35 tisuća dolara. “Američki san” kao ideja boljeg života i
zlatnog doba jedne generacije danas je na “aparatima za održavanje”,
kako se simbolično izražavaju ekonomski stručnjaci koji tvrde da velika
većina građana zaključuje da zemlja ide u pogrešnom smjeru.
Od 300 milijuna Amerikanaca čak 80-95 milijuna pripada starosnoj
skupini od 18 do 30 godina, a to su glasovi koji se ne mogu stranački
kontrolirati i zastrašiti te mogu napraviti čuda. Oni su snaga koja će
promijeniti Ameriku, a nisu samo potkovani znanjem i samouvjerenošću
nego su i razočarani politikom generacije svojih očeva te ponižavajućim
stilom kojim ih tretira konzervativna republikanska klika. Sada su
dobri samo kao topovsko meso u Iraku!
U svakodnevnom životu plaćaju veliku cijenu američkog ratovanja po
svijetu jer je studiranje skupo, nezaposlenost je sve veća, a normalnu
egzistenciju mladi ne mogu ostvariti bez kreditnih kartica, pa jedu na
dug i kupuju djeci odjeću na kredit. Oni nemaju vremena ni volje
slušati poruke stare političke garde iz Washingtona kojoj plaćaju
visoke poreze jer ne vjeruju njezinim obećanjima. Mladi su glasači
progresivniji, ne optužuju vanjske utjecaje, ne žive u paranoji
stranačkih zavjera, jasno im je tko je potkupljen i nemoralan, kao što
su naučili da svaka smjena generacija i politike traži određene žrtve.
Složni su u tome da se mogu izboriti za bolje, da žele živjeti “svoj
američki san”, a ne skupljati mrvice iz ostavštine svojih roditelja.
Barack Obama za njih nije crnac ili neiskusan političar, nego čovjek
kojemu vjeruju! To je u politici najopasnije! I u Hrvatskoj je stasala
poslijeratna generacija. Novi glasači! Kome oni zaista vjeruju?
Nedavni srednjoškolski i studentski prosvjedi govore da su ti mladi
ljudi zavidne inteligencije i da nisu spremni glumiti nojeve s glavom u
pijesku natopljenom suzama Jasenovca i Bleiburga. Oni poput američke
mladeži žele hrvatsko zlatno doba koje bi bilo samo njihovo! Uspiju li,
s obje strane Atlantika, nama će starost biti bolja nego ona naših
roditelja!
POGLED S MANHATTANA
