Jesu li televizijsku vijest, u kojoj smo vidjeli kako deseteročlanoj obitelji u Kistanjama koja živi od socijalne pomoći majstor s golemim kliještima u pratnji policije, isključuje vodu zbog neplaćanja, gledali Jadranka Kosor i Ivo Josipović? Ako jesu – jesu li se postidjeli? To više što su upravo premijerka i predsjednik policija koja nadzire tu kaznu. Jer, njih dvoje na najvišim je dužnostima okićeno istim nacionalnim grbom kao i policija na svojoj odori. Ne prođe dan a da Jadranka Kosor i Ivo Josipović ne izreknu frazu o socijalnoj državi.
Ali kakva je to socijalna država u kojoj se siročići ostavljaju bez vode!? Jesu li se djeca premijerke i predsjednika mogla naći u istom siromaštvu kao i kistanjski mališani? Jesu, naravno. Ovisno o stjecaju okolnosti. Ali oni tako ne razmišljaju. Kao i svaka vlast u prošlosti i sadašnjosti, oni su čuvari poretka u kojem je materijalna bijeda mnogih ljudi neizbježna.
Jedan povjesničar tvrdi da je cijela povijest čovječanstva – povijest bijega od gladi. Treba ga parafrazirati i reći – povijest je upravljanja državama povijest bijega vladara i vladarskih hijerarhija od sudbine svoga naroda. Toj istini ne izmiču ni J. Kosor ni Josipović. Ne samo da ih nije briga za brojnu obitelj kojoj se uskraćuje voda, nego je od tih uskrata sazdana raskoš njihovih života. Stoga se zacijelo nisu postidjeli ako su gledali prizor iz Kistanja, vjerojatno ih je obuzela nelagoda zbog koje svi politički moćnici svijeta nastoje da im u vidik što manje ulaze slike koje će natruniti njihovu vladarsku ugodu.
Bilo bi bar manje licemjerno kad bi se blještavilu svoje osobe sklona premijerka i iznimno bogati predsjednik prestali “zauzimati” za sirotinju.
Uostalom, što god se oni više “zauzimlju”, sirotinji je sve gore. Možda će tko reći – pa nisu oni krivi za bešćutnost lokalnih vlasti u Kistanjama. Ali ta vlast vrlo dobro osjeća da je u ovoj zemlji iživljavanje nad nemoćnima sustav, a na čelu su toga sustava premijerka i predsjednik. Isključivanje vode janjevskim Hrvatima možda je i osveta Tuđmanovu vremenu i naseljavanju Hrvata u tom području, pa i neće biti senzacija za medije koji su uglavnom ljevičarski. Ali je mnogo više ilustracija bešćutnosti u zemlji pokradenoga naroda, tetošenih bogataša i kriminalaca te političara koji su servis profitera, uglavnom stranih, krupnoga kapitala i Bruxellesa.
Sjetimo se – otkako je hrvatskim vlastima “glavni strateški cilj” ulazak u Europsku uniju i otkad se Hrvatskoj postavljaju mnogi uvjeti za ostvarenje toga cilja, baš nijedan uvjet nije se odnosio na nezaposlene, na stotine tisuća ljudi koji rade a ne primaju plaću ili im je tako mala da jedva prežive i na socijalne programe. Dapače, prije će biti da je bogatoj Europi cilj afrikanizacija Hrvatske, u kojoj se lakše može domoći profita.
U nekim afričkim zemljama, u kojima je pitka voda bila ili besplatna ili vrlo jeftina, nakon privatizacije poslije koje vodom raspolažu europski grabežljivci, kistanjskih je drama i sramota napretek. Hvalimo se kako smo po bogatstvu pitke vode u vrhu Europe, a kad je treba zatvoriti siromašnoj djeci – eto ti odlučne vlasti naoružane kliještima i pištoljima kao da je napadnuta država!
I jest napadnuta! Napadnuta je pelenama koje se više neće imati čime prati, nehigijenom koju će uskrata vode uzrokovati i osjećajima duboke potištenosti tih anđela koji su žrtvovani u moralnom plićaku Pantovčaka i Banskih dvora. Ali ako za njih nema utjehe, ako njima voda više ne teče, teče nezaustavljiva bujica svakidašnje ljeporječivosti Ive Josipovića i Jadranke Kosor, koja je zatrovana tolikim licemjerjem, posve nepitka, koliko god je prokuhavali!
SS k(u)rce rin ti si ne malo bezobrazan.ocito da te malo briga za tudju djecu koja bi ginula da sprovode tvoje sulude monade.