Hrvatska država svoje najzaslužnije umjetnike već desetljećima nagrađuje nagradama koje nose ime pjesnika, prozaika i partizana Vladimira Nazora. Nagrade su ustanovljene još u Jugoslaviji, ali ih je zadržala i samostalna Hrvatska.
Umjetnici uglavnom poštuju Nazorove nagrade. Neki su čak i godinama javno lobirali kako bi ih izborili (Božena Ruk Fočić), neki su se javno žalili da ih neće dobiti dok je taj i taj na mjestu ministra kulture (Ivan Aralica). Pa su ih onda ipak dobili. Ali, koliko je poznato, još se nije dogodilo da je netko tu nagradu odbio primiti. A baš je to učinio skladatelj Ivo Malec kojeg vani nazivaju francuskim skladateljem hrvatskog porijekla. A riječ je o Zagrepčancu čiji je otac bio ugledni zagrebački obrtnik s uhodanom proizvodnjom namještaja. Malec, rođen 1925., bio je iznimno obrazovan mladac.
Djelovao je u Družini mladih Vladimira Habuneka u kojoj su bili i Vladimir Benić i Mladen Raukar. Studirao je kompoziciju, dirigiranje i povijest umjetnosti. Diplomirao je kompoziciju kod erudita Mila Cipre. Navodno se poslije Drugog svjetskog rata bavio i glazbenom kritikom u Vjesniku pod pseudonimom, za koji su, doduše, znali ljudi iz zagrebačkog glazbenog života koji su tada bili u velikoj opasnosti od komunističkog režima koji je u zatvor na četrdeset dana poslao čak i Jakova Gotovca (jer da je napisao ustašku himnu, no Gotovac je potpisao instrumentaciju Lijepe naše). Iz Zagreba Malec u Pariz odlazi krajem pedesetih nakon što je bio i ravnateljem Opere riječkog HNK Ivana pl. Zajca.
U Parizu Malec postaje skladatelj europskog ranga, na tamošnjem konzervatoriju predaje kompoziciju, skladbe mu izvode orkestri poput Berlinske filharmonije, njegove note tiskaju najpoznatiji izdavači nota. Dobiva prestižne diskografske nagrade, a priznanjima ga časti i francuska država.
Što se nagrada iz domovine tiče, Malec je 1957. dobio Nagradu grada Zagreba i to je više manje sve!?
No, nikako se ne može reći da je domovina zaboravila uspješnog francuskog sina. Od 1961. pa do 2001. Malec je na zagrebačkom bijenalu imao trideset i tri izvedbe. Balet HNK u Zagrebu izveo mu je dva baleta i jednu operu i to znakovita naziva “Victor Hugo - jedan protiv svih”. Njegov “Actour” izveden je i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Po jedna autorska večer izvedena mu je u HNK i u Preporodnoj dvorani.
Malec je član Hrvatskog društva skladatelja. Kada je bijenale slavio pola stoljeća postojanja, tadašnji umjetnički voditelj Berislav Šipuš, a danas zamjenik ministrice kulture u svakoj je prilici isticao dva hrvatska skladatelja, Milka Kelemena kao osnivača festivala, ali i Ivu Maleca kao velikog i konstruktivnog kritičara bijenala te plodnog autora nove glazbe. Lani je Malec bio i predsjednik žirija na natjecanju New Note Samoborskih glazbenih večeri. A kada je odbio Nazorovu nagradu (dobio bi je u osamdeset i osmoj, dok ju je Kelemen dobio u šezdesetoj godini života), Malec je rekao da je odbija jer su mu je dodijelili u životnoj dobi u kojoj bi već odavno i “legitimno” mogao biti na drugom svijetu. I tvrdi da je predugo prešućivan u domovini te da za vlast u domovini nikada nije postojao. Obrušio se i na Ministarstvo kulture koje je medijima objavilo da Malec odbija nagradu iz osobnih razloga, što je izazvalo ljutnju skladatelja o kojem su u Hrvatskoj i u knjigama pisali Petar Selem i Bosiljka Perić Kempf, a o kojem je dokumentarce snimala i Seadeta Midžić. Istina, Malec nije dobio insignije domovinske zahvalnosti, ali prešućivan sigurno nije bio. Njegov odnos s domovinom i napose Zagrebom bremenit je prošlošću i neistražen. No, svojevrsnu domovinsku ruku pomirenja, pruženu mu makar i u 88. godini života, Malec je nepomirljivo odbio. Jedan protiv svih.
