Naša nas isključiva svrstavanja uz nacije, partije i politike, uz religije i ideologije, uz klubove i pokrete često umanjuju. Staju na put višoj razini egzistencije. Drugi i drukčiji u isključivosti ne postaje samo protivnik nego i neprijatelj.
Dovoljno je, za ilustraciju, prisjetiti se saborske rasprave o povjerenju Vladi ili pak svećenika koji blati predsjednika države. Isključivosti i žuči bilo je uvijek, pa i u Isusovo doba. U današnjem evanđelju čitamo o putu u Jeruzalem.
Trebao je proći kroz Samariju, s kojom su Judejci bili u zavadi. Luka bilježi da su Samarijanci odbili primiti ga "jer je bio na putu u Jeruzalem". Dvojica braće, Jakov i Ivan, na negostoljubivost uzvraćaju bojovno: "Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?" Strašno. To je još "oko za oko" i Isus ih prekorava.
U svojoj, pak, priči o unesrećenomu koji treba pomoć, on upravo Samarijanca čini glavnim junakom, a jeruzalemskog levita i svećenika negativcima. Od primarnih instikata i animalnih reakcija Isus upućuje prema višoj razini svijesti.
Kaže, ako te tko prisili da s njim pođeš jednu milju, idi dvije; ako te pljusne po lijevom obrazu, okreni mu i desni... Na križu, pak, moli za svoje ubojice... Ne spašavaju se kolektiviteti, već osobe.
