Pretjerano je reći da je Europska unija proteklih devet godina
– koliko je proteklo od Izjave iz Nice kojom su
šefovi država ili vlada tadašnje europske
petnaestorice pozvali na “dublju i širu raspravu o
budućemu razvoju EU” – provela buljeći u vlastiti
pupak. Ipak se u međuvremenu dogodilo veliko proširenje na
12 novih zemalja članica.
No, isto je tako činjenica da je EU pune dvije godine nakon
što su Francuzi pa Nizozemci na referendumu odbacili
prijedlog ustava EU bila u šoku, te da su sve donedavna
europske ustanove radile usporeno. Novčarska i gospodarska kriza, koja
se iz Amerike prelila u Europu, ukazala je, međutim, da ne treba gubiti
vrijeme na rasprave o ustanovama jer treba brzo djelovati, a upravo bi
Lisabonski ugovor, koji danas stupa na snagu, trebao pružiti osnovu za
zajednički, učinkovitiji odgovor zemalja članica na globalne izazove.
Je li zbog toga šoka i te žurbe ostao tako
nesavršen?
Lisabonski ugovor ne zamjenjuje, naime, dosadašnje europske
ugovore, kao što je to trebao učiniti ustav EU na čijim je
razvalinama nastao, nego ih amandmanima mijenja. Njegove ćemo
nedostatke stoga otkrivati u hodu. Prvi su izbili na vidjelo već
prilikom imenovanja osoba koje će popuniti dvije čelne dužnosti
što ih uvodi: Belgijca Hermana van Rompuya za predsjednika
Europskoga vijeća – tako su se do sada nazivali summiti EU, a
po novome će to biti nova europska ustanova koja okuplja
šefove država ili vlada zemalja članica – i
Britanke Catherine Ashton za visoku predstavnicu Unije za zajedničku
vanjsku i sigurnosnu politiku.
Objema je cilj uspostaviti kontinuitet europskih politika jer se oboje
dužnosnika bira na jedan obnovljivi mandat od dvije i pol godine, dok
je dosadašnja polugodišnja rotacija zemalja
predsjedateljica toliko često mijenjala Unijine prioritete.
Kao prvo, pokazalo se da Lisabonski ugovor ne razdvaja dovoljno jasno
mjerodavnosti to dvoje čelnika, pa je njima samima ostavljeno da ih
razgraniče. Oni koji su bili navijali da za predsjednika dođe
bivši britanski premijer Tony Blair očekivali su da bi on
predsjedničkoj dužnosti prigrabio veće ovlasti. Sada se, međutim, čini
da će visoka predstavnica biti na moćnijemu položaju.
No, ni polugodišnja rotacija na mjestu zemlje
predsjedateljice nije ukinuta. Njezini će ministri i dalje predsjedati
ministarskim Vijećima EU, pa tako i određivati njihove prioritete, osim
Vijećem za vanjske odnose – nastalim podjelom
dosadašnjega Vijeća za opće poslove i vanjske odnose
– kojim će predsjedati visoka predstavnica.
Proširenjem EU bavit će se Vijeće za opće poslove, pa
hrvatski pristupni pregovori na Novu godinu iz ruku Carla Bildta
prelaze Miguelu Angelu Moratinosu.
O Van Rompuyovoj će poslovičnoj sposobnosti stvaranja kompromisa
ovisiti kako će se pomiriti dugoročni zajednički interesi s onima
trenutačne zemlje predsjedateljice.
Druga nedorečenost, pak, muči Ashtonovu. Usto što je visoka
predstavnica, ona je i prva potpredsjednica Europske komisije. Dok
visokoga predstavnika samostalno bira Europsko vijeće, svi članovi
povjereničkoga kolegija EK moraju dobiti placet Europskoga parlamenta.
Ne prođe li jedan, svi padaju, uključujući predsjednika i
potpredsjednike. Dužnost visokoga predstavnika Ashtonova preuzima već
danas, a o EK-ovu povjereničkome kolegiju EP će glasovati tek 26.
siječnja 2010.
Doduše, vanjskopolitički je odbor pristao ad hoc ispitati
Ashtonovu već u srijedu, ali u EK ne znaju ima li to ikakvu pravnu
težinu jer je lege artis saslušanje svih povjerenika sazvano
za 11. do 19. siječnja. Može li Ashtonova uopće obnašati
svoju dužnost, ako na jedan njezin dio do tada ne bude potvrđena?
Lisabonski ugovor ne nudi na to odgovor. Za što sve
još ne nudi, tek ćemo saznati…
Ovo na slici mi izgleda kao kineski parlament.