Početkom ovog mjeseca, u još uvijek prohladnoj martovskoj večeri u središtu Zagreba dogodilo se nešto nesvakidašnje. Odjednom je oživjelo već godinama mrtvo gradilište Muzičke akademije na mjestu nekadašnjeg Ferimporta. U mračnu i potpuno ogoljenu konstrukciju kao da se uselio neki veliki kukac te u jednoj ćeliji armirano-betonskog saća sebi napravio čahuru. Na najlonskoj opni, iznutra osvjetljenoj jakim reflektorima, micale su se sjene. Iz jajašaca fantomskog kukca izlegli su se gudači. Čitav ansambl, skupa s dirigentom. Kada je njegova najkrupnija sjena zamahnula rukama trg je zalila glazba. U drastičnom kontrastu s betonskom rešetkom, koja kao da je zaostala nakon neke kataklizme, svirači asambla Fronesis pod ravnanjem Mladena Tarbuka zasvirali su “Idilu” Blagoja Berse. Romatično nježna skladbica kao da se umiljavala arhitekturi susjednih zgrada, Helmer-Fellnerovog HNK i Bolleovog Muzeja za umjetnost i obrt. Ali, nakon nje je iz zvučnika skrivenih u ruševinama zgrade Stanka Fabrisa zazvučala mnogo primjerenija snimka Korala Stanka Horvata, dramatično ekspresivne skladbe za gudače iz 1967. godine. Neobičnim koncertom Muzej suvremene umjetnosti obilježio je zatvaranje izložbe talijanskih suvremenih autora te posebice finale projekta u okviru kojeg Giorgio Andreotta Calň putuje svijetom, istražuje i dokumentira sudbine građevina vrijednih pažnje i umjetničke intervencije. Fabrisova zgrada to zaslužuje i prošlošću i budućim preobražajem u Muzičku akademiju.
Glazba betonskog kostura
Koncert na Trgu Maršala Tita nije zaustavio rijetke automobile u nedjeljnoj večeri, niti tramvaje, čiji su zvukovi također postali glazba čim su se pomiješali s tonovima Berse, Horvata te na koncu i jednog živog skladatelja, skladbe Lacrimae Krešimira Seletkovića. Nas stotinjak dolje na asfaltu putnicima iz prolazećih tramvaja vjerojatno smo izgledali poput slučajnih prolaznika koji su se zaustavili i nagurali promatrajući požar, samoubojicu koji hoda rubom krova ili neku sličnu dramu. Mi smo, međutim, uglavnom došli vidjeti je li početak izgradnje Muzičke akademije samo još jedna zagrebačka urbana legenda koja traje već skoro čitavo stoljeće, ili će nesvakidašnji koncert doista biti signal za početak ozbiljnog posla. Hoće li taj kostur prošle i buduće zgrade doista zasvirati došli su svojim očima i ušima provjeriti i dekan i još poneki profesor i student Muzičke akademije, a bili su tamo i autor projekta rekonstrukcije arhitekt Milan Šosterić, kao i predstavnici Grada i izvođača radova.
Još čudnije od glazbe, zvučao je naš aplauz u noći, na širokom trgu. Koliko god bio raspršen i slabašan, bio je kakav-takav iskaz želje za preobražajem jedne ruševine u nešto novo, potrebno, plemenito, lijepo i korisno duhovnom i kulturnom razvoju čitavog društva. Bez te želje, volje i vjerovanja barem nekolicine ljudi nikada se ništa ružno, zapušteno i napušteno nije samo od sebe preobrazilo u svoju suprotnost. Ali se zato dobra, lijepa i plemenita htijenja, naše vlastite želje i snovi, pred našim očima vrlo lako, a osobito kad ne činimo ništa da to spriječimo, preobražavaju u rugobu. Događa nam se da poput Kafkinog Gregora Samse gledamo u svoje prste i ruke, a vidimo ticala ružnog insekta. Riječ preobražaj u ovom se tekstu stalno ponavlja upravo zbog Stanka Horvata, zbog njegova Korala, u čijoj je reprodukciji kao i u čitavoj večeri aktivno sudjelovao i Treći program Hrvatskog radija, ali i zbog njegove opere Preobražaj koja je bila praizvedena na tom istom trgu, u Hrvatskom narodnom kazalištu na Muzičkom biennalu u proljeće 1995. godine.
Smiješna smo mi kultura u kojoj opera jednog od naših najeminentnijih i najboljih skladatelja druge polovice 20. stoljeća, završena i izvedena prije samo 17 godina, živi samo u usmenoj predaji i ponekom zapisu. Ta predaja o djelu govori sve najbolje, ali “Preobražaj” nije jedino domaće ostvarenje te vrste koje je nakon nekoliko godina skladateljskog rada, a potom i velikog truda silne vojske izvođača, doživjelo nekoliko izvedbi i nestalo s repertoara, nesnimljeno, jedva dokumentirano, ali srećom ne i potpuno zaboravljeno. Nas kao skupni subjekt poznat pod nazivom hrvatska kultura i društvo od takvog potpunog zaborava mnogih vrijednosti dijele još samo živi ljudi koji pamte, koji pišu i ponekad nešto od tih svojih zapisanih sjećanja uspiju i objaviti.
Sumnjao samo u sebe
Stanko Horvat (1930. - 2006.) iza sebe je ostavio veliko glazbeno djelo. O tome govori knjiga o njemu koju su objavili Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus, a napisali ne samo vrsni muzikolozi, skladatelji i svirači, nego i odani poštovatelji svoga kolege, profesora i prijatelja Stanka Horvata. Ti ljudi, njegovi suradnici, kolege i učenici, jednako su značajan dio njegove ostavštine kao i njegova glazba. Jer, kao što otkrivaju ranije objavljeni, a još više i oni nikada prije objavljeni zapisi koje donosi ova knjiga, on je svoju glazbu u svijet otputio skupa s vlastitom sumnjom u njezinu vrijednost i njezin značaj i svrhu. Na isti je način propitivao smisao i svakog umjetničkog i kulturnog djelovanja. Ali, ostavio je srećom iza sebe i mnogo vrijednih ljudi koji ga poštuju, koji ga doista vole i koji ne sumnjaju u vrijednost njegovog važnog i velikog glazbenog opusa.
Naravno, i sam bi mi profesor Horvat vjerojatno protuslovio i upozorio me kako je neuvjerljivo govoriti o važnoj glazbi o kojoj se samo priča i piše, a koju se tako rijetko svira.
I imao bi pravo. Premda Horvatova kantata “Jama” nastala na stihove Ivana Gorana Kovačića nipošto ne spada u glazbeni soc-realizam, to se djelo u koncertnoj dvorani nije moglo čuti još tamo od 1983. Možda dođe na program Muzičkog biennala 2013.
Ali, imao bih opravdanje za svoj optimizam i idealizam barem u ovoj jednoj martovskoj zagrebačkoj noći preobraženoj i Horvatovom glazbom koja kao da je bila napisana baš za to gradilište. Pokazao bih mu i knjigu bitno različitu od prigodničarskih, po zadatku pisanih monografija. Osim što u njoj ima za hrvatsku kulturu neuobičajeno mnogo ljubavi za glazbu i poštovanja prema ljudima, knjiga otkriva zašto je bio toliko voljen i poštovan Stanko Horvat: ničim se nije dao smesti u sumnjičavosti prema samom sebi, kao ni u vjerovanju u druge ljude i u poticanju njihove vjere, želje i volje za preobražajem u suprotnom smjeru od onog Kafkinog.
