Tko o čemu, ja o Ivanu Tasovcu i Beogradskoj filharmoniji. A što mogu kad odatle svako malo stižu vijesti koje bi bilo grehota zadržati za sebe i prešutjeti. Posljednja takva priča zakotrljala se prošlog ponedjeljka i na nju smo vas istog dana upozorili na stranicama naše kulturne rubrike. Evo sažetka za one kojima je promaklo.
Beogradska je filharmonija na svojim internetskim stranicama objavila “javni poziv za prikupljanje ponuda za pružanje podrške političkim partijama, koalicijama ili grupama građana na parlamentarnim izborima 2012. godine”.
(Usput rečeno, svi citati u navodnicima, poput prethodnog, doslovno su prepisani sa službenih stranica Beogradske filharmonije. Zbog takvog postupanja unaprijed se ispričavam svima koji će eventualno biti povrijeđeni nemogućnošću razlikovanja srpskog i hrvatskog jezika.)
U vrlo službenoj formi i tek nešto manje službenom tonu, tamo dalje piše: “Pravo učešća imaju sve zainteresirane političke partije, koalicije ili grupe građana, koje dostave potvrdu da im je prihvaćena izborna lista na republičkom ili lokalnom nivou, kao svedočenje, ne manje od dva svedoka, overeno u opštini, da su u protekle četiri godine imale više od jednog člana glavnog odbora, koji je prisustvovao nekom od koncerata Beogradske filharmonije, ne računajući nastup u Ulici Strahinića Bana.”
“koferče” i četiri hektara zemlje
Inače, spomenuta ulica u Beogradu je sinonim okupljališta novokomponovane “elite” među koju se jesenas ubacilo nekoliko gerilaca iz puhačke sekcije Beogradske filharmonije. Svirali su nasred ceste, a na aplauz s terasa kafića odgovorili su transparentom: “Hvala što ne dolazite”.
Tjednima je Srbija brujala o toj filharmonijskoj diverziji. Ljudi siti terora bahatog primitivizma bili su oduševljeni, ali bilo je i onih koji su samoj Filharmoniji predbacili bahati elitizam.
Ipak, u skladu s njihovim omiljenim sloganom “Jesmo li se razumeli!”, Beogradska filharmonija upućuje vrlo izravne, jasne i duhovite poruke koje veći dio javnosti doista razumije i prihvaća. O tome govori već i sama činjenica da je većina Beograđana barem postala svjesna postojanja institucije koja se zove Beogradska filharmonija. Publika takvih orkestara nikada nije, a nikada ni neće činiti većinski dio stanovništva. Ali, za kulturni identitet i duhovnu razinu zajednice važna je već i svijest o njenom postojanju i barem slutnja većine da je to što jedan takav orkestar radi nešto doista vrijedno, važno i potrebno.
Naravno, oni koji se ovakvim filharmonijskim akcijama nađu pogođeni, zato što u pedagoške svrhe budu izvrgnuti ruglu, Tasovca i njegovu ekipu optužuju za nadmeni elitizam. S druge su, pak, strane elitisti starog (malo)građanskoga kova koji smatraju da je Tasovac vulgarni populist koji jednu uzvišenu umjetnost i važnu kulturnu instituciju koristi isključivo za promociju onoga što najviše voli, samog sebe.
I prvima i drugima vjerojatno bi odgovaralo stanje prije Tasovca kada je Beogradska filharmonija bila otužno prosječan orkestar čiji društveni značaj i profesionalni ugled nije dobacivao ni do druge strane Studentskog parka preko puta Kolarčeve zadužbine. Ne smije se omalovažavati trud nijednog svirača bilo koje generacije takvog orkestra. Ali, prosječan simfonijski orkestar uvijek je otužna i beznačajna pojava bez utjecaja zato što ne služi svojoj svrsi: a to je biti znak posebnosti, izvrsnosti i nadahnuća, kako samim svojim članovima, tako i publici i najširoj zajednici.
Potezati izravne usporedbe s Hrvatskom i njenim orkestrima suvišno je. Dovoljno je već i to što ovoliko često trubim o Beogradskoj filharmoniji.
Dakle, Beogradska je filharmonija pozvala političke stranke da se natječu za njezinu podršku na izborima. Uvjeti natječaja su jasni. Podršku će dobiti ona partija koja Filharmoniji ponudi “koferče” s najviše novca, a uz to obavezno i ugovor kojim ovoj glazbenoj ustanovi daruje četiri hektara atraktivnog građevinskog zemljišta na obali Save ili Dunava za izgradnju koncertne dvorane. Naravno, nema te partije koja može ispuniti sve nabrojane filharmonijske uvjete, osobito one koji se tiču transparentnosti poslovanja i financiranja.
Cilj čitave kampanje je ponovo privući što više pažnje na djelatnost orkestra. U tome se i uspjelo, ali to nipošto nije bio i glavni cilj. Koncerti i sezonske pretplate Beogradske filharmonije ionako su već uglavnom rasprodani, zahvaljujući dosadašnjim sličnim kampanjama, ali još više stvarnim rezultatima i pošteno obavljenom poslu, a to je neprestano podizanje kvalitete orkestra.
Raščupan kao ludwig silni
Što još onda hoće taj Tasovac? Hoće upravo ono što bi morao htjeti svaki direktor važne nacionalne kulturne institucije. On nikada nije bio i neće biti prirepak svake vladajuće politike, ovisan o budžetskoj milostinji koja se dodjeljuje samo po inerciji i zbog običaja, a hoće biti aktivan i energičan pokretač promjena u društvu u kojem je tako očito da su promjene nužno potrebne. I to u prvom redu promjene mentaliteta i duha.
Beogradski filharmonijski tender je satira zato što je vrlo zorno pokazao čime se inače bavi politika na vlasti: reketarenjem svih sfera i svakoga tko bilo što radi. Sada im je uzvraćeno istom mjerom, udaren im je kulturni reket koji nitko od njih nije u stanju platiti.
Tasovac i Beogradska filharmonija ne štede nijednu stranku i ne kalkuliraju tko će sutra raspolagati državnim budžetom. A javnost ih sluša i gleda i za njih mari. To su postigli rezultatima koje znaju pokazati i krajnje poštenim odnosom i prema glazbi i publici. Postali su faktor koji se vidi, faktor koji čini razliku i na koji se ne može tek tako odmahnuti rukom.
Za društveni značaj i profesionalni ugled Beogradske filharmonije danas se zna i čuje daleko preko Dunava i Save. To mjesto susreta moćnih rijeka služi Ivanu Tasovcu i Beogradskoj filharmoniji kao izvor snage i one prometejske drskosti kakvom odzvanja Beethovenova glazba. Taj raščupani maršal od devet simfonija, a i jedna mu je bila dovoljna da potuče Napoleona, taj Ludwig Silni glavu je saginjao samo pred odličnicima duha, a koljeno ni pred kim. Tasovac ga vjerno slijedi, dakle nimalo ponizno. Političari zato i ne znaju što bi s njim. Ali znaju da onoga tko ga dirne neće oprati ni Sava ni Dunav.
