Osudio sam ga na smrt, a on mi to nije zamjerio", kaže odvjetnik Slobodan Božić, koji je 4. listopada 1983. kao predsjednik vijeća karlovačkog Okružnog suda osudio na smrt Dušana Kosića, koji je počinio četverostruko ubojstvo iz koristoljublja. Pobio je članove obitelji Matijević, među kojima je bilo dvoje male djece. Kosić je usmrćen 27. siječnja 1987.. Bila je to posljednja smrtna kazna u Hrvatskoj. Od uhićenja 1983. do strijeljanja 1987. tadašnji sudac Božić ga je dvaput tjedno posjećivao u ćeliji. Na upit kako se osjećao kad je doznao da će suditi Kosiću, Božić odgovara:
- Suđenja su bila moj posao i nisam imao nikakav poseban osjećaj. Loše je unositi emocije u sudački posao. Rasprava je tek počinjala i do kraja se mogla dogoditi i oslobađajuća presuda. Ali netko je morao suditi, to nije bilo ništa osobno. Iako sam i onda bio protivnik smrtne kazne - tvrdi Božić.
Publika je pljeskala
- Suđenje je trajalo tri dana zaredom, od osam do 15 sati. Izvan zgrade suda skupilo se mnogo ljudi, oko tisuću. U sudnici je bilo 200-injak ljudi. U vijeću je bilo nas petero. Optuženi se u sudnici primjereno vladao. Publika mu nije bila sklona, ali, proces je protekao u apsolutnom muku jer sam imao autoritet. Kosića je pratilo deset policajaca, koji su onda ostajali i u sudnici kako bi optuženi bio zaštićen, a u publici su tajno bili policajci u civilu - sjeća se Božić.
Kosić je detaljno opisao zločin već u istrazi, kako je došao u kuću Matijevićevih kojima je bio dužan novac, kako ga je "zahvatilo ludilo" te je u jednom trenutku zadrhtao "jedva čekajući da nađe nešto čime bi udario" Slavicu Matijević. Nakon nje, ubio je njezine kćeri i muža, inače svoga kolegu s posla, pa ih je opljačkao ne bi li vratio druge dugove.
Nakon glavne rasprave odlučeno je da će presuda biti objavljena za dva dana.
- Vijeće se sastalo dopodne. Ne mogu vam reći kako smo glasovali, je li bilo 5:0, 4:1 ili 3:2, taj je sastanak profesionalna tajna i zapisnik je zapečaćen u karlovačkom sudu - bio je odlučan Božić te nastavio:
- Publika je pljeskala dok sam čitao presudu i to sam smatrao degutantnim. Smatrao sam da, prema ljudskim i Božjim zakonima, nitko nema pravo oduzeti život, da je svrha kažnjavanja resocijalizacija, a smrtna kazna je odmazda. Uvijek postoji mogućnost pogreške. Da je bilo samo nešto u njegovu korist, ja bih tu kaznu zamijenio kaznom od 20 godina zatvora, ali nije. Kosić je reagirao ravnodušno. To je bio proces koji je uzdrmao Hrvatsku.
Božić je Kosiću od 83. do 87. redovito dvaput tjedno dolazio u posjet u zatvor.
- On sebe i svoj postupak nije mogao objasniti. Nije mi ništa predbacivao, nego je od mene tražio pomoć, tražio je savjet za pisanje žalbi. Nije mogao objasniti što mu je bilo. Imao je visok stupanj inteligencije, dvije kćeri, a supruga, frizerka na karlovačkom Korzu, rastavila se od njega kad je doznala za ubojstva. Dva brata i otac su ga redovito posjećivali, ali na suđenju nisu bili.
Ne nosim taj teret
Kad su odbijene sve žalbe, dao sam naredbu za smaknuće. Predsjednik suda je odredio vrijeme. Osuđenik se nije ni s kim oprostio niti je tražio svećenika. Nisam bio na izvršenju. To bi za mene bio dodatni teret. Jutro prije Kosića sam posljednji put vidio, bio je rezigniran, znao je da će biti strijeljan. Nismo ništa posebno razgovarali. Sve se zbilo brzo. Smaknut je na strelištu Jamadol u predgrađu Karlovca.
- Radije bih da sam to suđenje u životu izbjegao. No, ne nosim taj teret. Postupio sam kao izbočeni predstavnik države štiteći njezine interese, pa makar se to protivilo osobnim shvaćanjima - objašnjava Božić i nastavlja:
- Noć prije, a on je strijeljan u pet ujutro, bio sam posve miran. Dugo sam već bio sudac. Ljudski me to pogubljenje nije uznemirilo ispričao je S. Božić, koji opovrgava da su suci koji su vodili takve procese imali godišnje pravo na mjesec dana toplica.
Božić je ubrzo postao sudac Vrhovnog suda Hrvatske. Kaže da ga je 30. prosinca 1990. godine Sabor bez obrazloženja razriješio te dužnosti pa je otišao u Beograd, gdje sad radi kao odvjetnik.
