Puno je razloga zašto bi vlasnici kredita denominiranih u švicarskim francima mogli biti razočarani dogovorom o konačnoj verziji Zakona o potrošačkom kreditiranju koji su domaće banke nedavno postigle s Ministarstvom financija. Temeljem tog dogovora otplatne rate bit će im smanjene između 11 i 24 posto, a takvo smanjenje vjerojatno je ipak znatno manje nego što su se mnogi nadali, posebno nakon prvostupanjske presude u famoznom “slučaju švicarac”.
Da je ta presuda bila potvrđena i u drugostupanjskom pravorijeku, kamate na takve kredite bile bi radikalno srezane, u pojedinim slučajevima i na razinu ispod 1 posto. S obzirom na to, mnogi će ovaj dogovor vidjeti kao poraz, a oni skloniji teorijama urote i kao perfidni savez politike i krupnog kapitala kojim su banke spašene puno težih posljedica. No, koliko bi štediša pristalo na ovaj aranžman da su im ga banke ponudile tek prije dvije godine? Te 2011. godine vrijednost švicarskog franka dosegnula je rekordne razine, a skupina građana osnovala je Udrugu Franak i najavila pravnu borbu za ukidanje valutne klauzule, odnosno reprogram spornih kredita.
U uspjeh te inicijative, osim njezinih začetnika i nekolicine štediša, nije vjerovao nitko – ni politika, ni mediji, ni sami bankari, koji su spomenutu tužbu sve do nepravomoćne presude tretirali s neshvatljivom dozom indolentnosti. No, razlog te opće skepse nije bila snaga ili slabost pravnih argumenata i moralnih stavova koje je Udruga Franak promovirala, već latentno i duboko ukorijenjeno uvjerenje kako je takav cilj nemoguće ostvariti putem legalne i formalne pravne procedure.
Posebno se taj stav odnosio na poslovne banke, čiji je navodni utjecaj i moć u provođenju interesa svojih stranih vlasnika zauzeo poziciju jednog od temelja mita o uzrocima nacionalnog neuspjeha. Dakako, to nepovjerenje hrvatskih građana prema institucijama vlastite države potpuno je razumno i razumljivo, s obzirom na način na koji su te institucije funkcionirale tijekom prva dva desetljeća hrvatske samostalnosti. Ta sistemska insuficijencija politike, pravosuđa i ostalih sastavnica državne vlasti da obavljaju svoju osnovnu funkciju – štite interese građana – rezultirala je općeprihvaćenom maksimom kako je jedino mjesto na kojem društvene skupine mogu ostvariti svoje ciljeve i očuvati željene vrijednosti – ulica.
Tko god je u Hrvatskoj tijekom proteklih dvadeset godina želio steći ili zadržati neka svoja prava, osvojiti vlast ili nekoga lišiti vlasti, činio je to uz pomoć uličnih prosvjeda, štrajkova, demonstracija, iskaza građanske neposlušnosti i raznih drugih, često nasilnih, performansa. Takva tradicija svoj klimaks doživjela je prije nekoliko dana u Vukovaru, kada je u sklopu borbe za ukidanje službene primjene ćirilice u tom gradu trojici najviših državnih dužnosnika na svečanoj komemoraciji blokiran put prema groblju gdje su trebali položiti vijence.
U takvim okolnostima, “slučaj švicarac” pokazatelj je kako su nakon dugo vremena hrvatske državne institucije, usprkos svim svojim nedostacima, ipak sposobne osigurati zaštitu pojedinih prava građana, a kako taj famozni “mali čovjek” ipak nije osuđen svoju pravdu tražiti na ulici.
Ta spoznaja za hrvatsko društvo nemjerljivo je vrednija od bilo kakvih financijskih efekata koji će dio njezinih stanovnika ostvariti zbog nižih kamata na kredite u švicarskim francima. Za one hrvatske građane koji muku muče s otplatom takvih kredita to je tek mali korak naprijed, ali zato divovski skok za razvoj hrvatske demokracije.
................benke nisu krale pred našim institucijama ve krivo računali....jadna državo.Banke kradu i nema kazne?