Hrvatski su mediji u drugoj polovici 2005. bili prepuni sukobljenih
stavova o famoznom “Dodatku udžbenicima za najnoviju povijest” koji je
trebao poslužiti kao prijelazno rješenje za učenje nedavne povijesti u
nekad od Srba okupiranom Podunavlju nakon prestanka moratorija, ali bio
je predviđen i za sve osnovne škole u Hrvatskoj. Autori su mu bili
Tvrtko Jakovina, Snježana Koren te Magdalena Najbar-Agičić. Nakon niza
negativnih kritika i stručnih recenzija, Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa kao naručitelj odbacilo ga je te je odlučeno da će
tamošnji Srbi učiti iz jedinstvenih udžbenika.
Dvije godine poslije, upravo potkraj prošle godine, Dodatak je ipak
objavljen, i to u publikaciji “Jedna povijest, više historija” iza koje
je stala udruga pod nazivom Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću
koju vodi Vesna Teršelič. Nakana je da se javnost upozna s materijalom
oko kojega su se vodile žustre polemike, ali i da se vidi kako se još
mnogi u Hrvatskoj teško suočavaju s pravom povijesnom istinom, posebice
kad je riječ o Domovinskom ratu.
Na žalost, umjesto znanstvene razine, koja bi se posebice očekivala od
spomenutih autora, njihove opaske u toj publikaciji zapravo su postale
njihov osobni obračun sa svima koji su drukčije mislili i pisali o
njihovu radu. Tako se obračunavaju poimence i sa svojim kolegama
povjesničarima koji su njihov uradak ocijenili negativno, makar to bili
i ugledni povjesničari s Hrvatskog instituta za povijest, kao i sa svim
medijima i novinarima koji su se usudili javnost upoznati i s
negativnim stavovima, kao i slobodno napisati svoje mišljenje o tome.
Najdalje je u tom obračunu otišao Jakovina, koji je očito kritike na
račun svoga rada primio izrazito emotivno i infantilno, pa sad u svom
osvrtu čak mjeri i koji ga je novinar s kakvom intonacijom glasa nazvao
i nešto pitao. Ako je to zaista tako doživio, onda bi bilo bolje da se
takvog javnog i osjetljivog posla ubuduće ne prima.
Najspornije je u svemu što autori ne dopuštaju nikome drugome da je u
pravu, da oni jedini razumiju metodiku, pisanje udžbenika,
multiperspektivnost i da su njihovi povijesni sudovi jedini ispravni, a
da je sve ostalo politiziranje i ideologiziranje. To je isključivost
kojoj ne bi smjelo biti mjesta u znanosti i na sveučilištu, kao što se
ni papi nije smjelo priječiti odlazak na sveučilište.
Osim ako u pitanju nisu frustracije zbog izgubljena posla, ali to više
nema veze sa znanošću.
Zato ne treba ni očekivati neki pomak od sutrašnjeg okruglog stola
“Mediji, politika i nedavna povijest: pisanje udžbenika i prezentacija
zbivanja iz novije hrvatske povijesti” koji organiziraju isti ljudi s
uglavnom probranom ekipom sudionika.
U POVODU
