Padne li Zlatko Kranjčar nakon Rijeke, dakle u 9. kolu, još uvijek ne bi bio Dinamov trener s najkraćim stažom u Mamićevoj eri. Taj neslavni rekord drži Cicin vjenčani kum Velimir Zajec, još jedna Dinamova mitska figura, koju je Mamić, poduprt sveprisutnim Barišićem, 2010. godine otpravio u povijest nakon samo tri kola.
Zeki su tada, usred pohoda na Ligu prvaka, prodali Mandžukića, pa je ubrzo stigao brodolom protiv Šerifa, potom i remi u Varaždinu, pa ekspresni otkaz...
Nikad mirniji uoči derbija
Zlatko Kranjčar čini se nikad mirniji čeka sudbonosni sraz protiv Rijeke. Naime, svatko tko imalo poznaje nogometne zakonitosti doživjet će ovu hajku na Dinamovog trenera kao ničime izazvanu, čak skandaloznu, i zbog te gotovo plebiscitarne potpore javnosti i struke, Cico je praktički u ‘win-win’ situaciji.
Dobije li otkaz, sada ili za dva tjedna, otići će s klupe kao trener koji je plavima donio Ligu prvaka, dakako i s vrlo pristojnom otpremninom, dakle sporazumno i gospodski, čak možda i stimulativno. Priča se, naime, kako Kranjčar figurira kao potencijalni Čačićev nasljednik na klupi vatrenih, krene li, nedajbože, izborniku u listopadu nekim neželjenim smjerom...
Kad smo već kod derbija u Rijeci, njegov je ishod u ovom trenutku doista beznačajan za rasplet utrke u Hrvatskoj ligi. Rijeka je, podsjetimo, i lani u studenome bila vodeća, sa četiri boda više od Dinama, a vrh prvenstva na kraju sezone izgledao je ovako: Dinamo 85, Rijeka 77.
Zlatko Kranjčar, koliko god bio privržen Dinamu, ipak je prošloga ljeta trebao dvaput razmisliti prije negoli je prihvatio Mamićevu ponudu. Morao je pritom imati na umu kako su tamo posloženi prioriteti, na primjer da je prodaja igrača oduvijek bila važnija od rezultata. Cico je trebao biti i svjestan činjenice da nikada nije bio osobiti miljenik vlastodržaca u Dinamu, kao trener čija će karizma i popularnost, poput nekada Ćirine, Zajecove ili Vahine, biti crvena krpa režimu. Kranjčar kao potpuni Mamićev antipod zapravo nije imao nikakvu šansu, ali je i unatoč svim razlikama mazohistički prihvatio to neprirodno savezništvo. I sada ispašta, iako mu ne mogu pripisati niti jedan ozbiljan propust.
Slika Cicine karijere tako ponovno dobiva jednu avanturističku notu. Frapantan je podatak kako je Kranjčar, u svojoj 25-godišnjoj trenerskoj karijeri, samo četiri puta u klubovima uspio odraditi sezone od početka do kraja: u Dinamu (1995./1996.), Zagrebu (2001./2002.) i Sepahanu (2012-2014.). S tim da je 1996. godine u Dinamu, odmah nakon osvajanja dvostruke krune, bio smijenjen.
Sve ostalo u Cicinoj klupskoj karijeri bili su kratkotrajni, fakultativni izleti: od Linza preko Slavena Belupa, Segeste, Samobora, pa opet Dinama, El Masrya, Mure, Marsonije, Rijeke, ponovno Zagreba, Sesveta, Al Shaaba, DAC-a, Persepolisa, Al Ahlija do nove epizode u Dinamu. Uzbudljiva nestalnost njegovoga trenerskoga života zapravo i nije mogla rezultatirati drugačije nego još jednim naprasnim rastankom.
Ide Vlak, ide Vlak!
Cico jedino, čini se, uspijeva briljirati kao izbornik. Još uvijek je jedini šef hrvatske reprezentacije koji je kvalifikacijski ciklus okončao bez poraza. Negdje će mu se to jednoga dana sigurno honorirati...
I što sad - tko nakon Cice? Ili je to pitanje u ovom trenutku izlišno? Pa tu je vječito raspoloživi, dobri vojnik Marijan Vlak, čovjek koji je kao skaut i odabrao većinu današnjih Dinamovih igrača. Logično je onda da on uskoči i najbolje iskoristi njihove mogućnosti, budući da u dušu poznaje njihove nogometne kvalitete i karakterne osobine.
Bio bi to svojevrsni svjetski raritet: naime, 60-godišnji Vlak tako bi već šesti put (!) postao prvi trener Dinama, treći put u Mamićevoj eri. Ljubav je preslaba riječ...
