Neka, neka, nek se zna, sj... smo Dinama, orilo se maksimirskim jugom nakon što je Mađar Futacs okončao Dinamove muke, a jučer sve do nekih pola devet činilo se i dugogodišnju dominaciju plavih HNL-om. Hajduk je gotovo ispao taj koji rješava utrku za prvaka i prekid onoga protiv čega se godinama borio.
Prečesto na pogrešan način, jučer je to činio na najbolji. Majstor s mora pokazao je zašto je to ipak naš najveći derbi i zašto više nitko poput pokojnog Miljenka Smoje neće posegnuti za rečenicom “fućkaš pobijediti ovakog...”.
I kad stiže u Maksimir kao “šaka jada”, Hajduk je ipak Hajduk. Klub velikog, često i prevelikog ponosa i prejakih emocija koji se ipak bori samo za sebe i ne zanima ga utrka za naslov u kojoj sam ne sudjeluje. No, i takav šaroliki Hajduk, sastavljen od anonimnih Grka, Bugara, Mađara i tek ponekog tića, bio je neslomljiv za branitelja naslova koji se pod vodstvom Ivajla Peteva razbio kao bugarska skupština.
Ante Erceg, miljenik Mirte Šurjak, upisao se u 29. minuti pogotkom kao prvi strijelac za Hajduk ove sezone u utakmicama s Dinamom. Da, bijeli su stigli u Maksimir s 0-5 uz težak nokaut u Poljudu (0:4) koji su “potpisali” još Slovenac Pušnik i neželjeni majstor Cico.
Trijumf je Erceg posvetio Torcidi koja je možda izgubila derbi od Boysa, ali je ipak došla u zavidnom broju podržati četvrtoplasiranu momčad HNL-a. Vjeran poput Torcide još je samo vječni fizioterapeut Domenico Sisgoreo koji je nadživio sve promjene uprava, trenera, direktora, nekoliko preoblikovanja i ne pamti jedino bijeg u partizane...
Hajduk je uvijek imao, ima i imat će dok je nogometa ono najvažnije – dišpet. “Bijeli” su na teren izašli noseći u rukama majice na kojima je pisalo – “respect”. Bila je to jasna aluzija na potez suca utakmice Lokomotiva – Dinamo koji je na proteste lokosa zbog Soudanijeva udaranja Capana samo pokazao na napis na svojoj majici.
U borbi koju Hajduk vodi godinama jučer je došao bliže pobjedi nego ikad dosad. Opet neće biti prvak, ali za njegove navijače jučerašnja je pobjeda bila velika satisfakcija. A Dinamo? Nekako sudbinski, najvoljeniji je kad gubi. Petnaest minuta prije kraja i usnuli istok je krenuo navijati i tjerati plave naprijed. Ponekad se teško oteti dojmu da i publici malo fali motiva, a ne samo igračima.
>>Pogledajte kako su nogometaši Hajduka na Maksimiru proslavili pobjedu nad najvećim rivalom
>>Sram me gledati Dinamo s ovakvim pristupom, ispričavam se navijačima
Hajduk je igrao kako uvjek igra, a Dinamo bez agresije ne može nikoga pobjediti. Ne možeš nikoga pobjediti sa samo jednim raspoloženim igračem. Ne mogu shvatiti da profesionalni nogometaši nemaju osjećaj s koliko snage treba loptu udariti da bi jee kvalitetno uputio suigraču a da je ne mora čekati tri dana da mu stigne, ili da je ne može stići ni da se vozi na najbržem motociklu. Ima u Dinamu nekih igrača kojima je valjda otac kupio mjesto u prvih 11, jer svakako nisu materijal za Dinamo, ali eto igraju i uzimaju mjesto nekima koji su bolji. Kud se gura onaj antolić izvoditi nabačaje, kad su mu svi centaršutevi bezopasni baloni. Onda da se oni ne razumiju sad u smiraj prvenstva, stvarno neshvatljivo. Džabe ti i da imaš 80% posjed lopte, kad nema završne lopte u prostor i kad ti vezist davi loptu sve dok mu napadač ne utrči u zaleđe i tako upropasti izglednu priliku. Uglavnom, nije Hajduk dobio Dinamo, nego je Dinamo zaslužan za to, tako da se nemaju Dalmoši što uzdizati!