Takav primjer “useritisa” kakav su pokazali igrači Rijeke u utakmici koja im je praktički otvarala autoput prema naslovu prvaka viđa se u sportu, iako rijetko. Zapravo, ako se prisjetimo 1999. onda bi zapravo Riječani bili i sigurna oklada da će uprskati takvu kolosalnu šansu.
Jer, i onda, kad su u posljednjoj utakmici prvenstva protiv Osijeka imali priliku svih prilika na krcatoj Kantridi dovršiti posao, odigrali su očajno, totalno sputano, bez šampionskog garda, iako su tad bili oštećeni. Ovog puta nije se dogodio ni “krečak”.
Kontroverza kod vodstva
Jednostavno, Kekova je momčad dobrim dijelom utakmice bila izgubljena, potpuno dekoncentrirana i za prosipanje dva krucijalna boda koja bi je odvela na plus sedam, ne mogu riječki navijači kriviti ni suce ni njihove šefove ni HNS...
Nikoga, samo vlastitog trenera i igrače koji se nakon čudesnog poklona Hajduka nisu uspjeli sabrati za utakmicu. A koliko su glavama bili miljama od terena stadiona Aldo Drosina, najbolje je pokazala kapitalna pogreška jednog od najiskusnijih. Zapravo, jedinog koji ima iskustvo osvajanja nekog prvenstva – Alexandera Gorgona.
U 58. minuti na jedan je bezazleni centaršut koji nije išao prema vratima Prskala, reagirao tako da je loptu gotovo ulovio s obje ruke poput rukometnog vratara. Gržan je to s bijele točke lakoćom kaznio i vratio stvari na početak nakon Rijekinog vodstva iz prvog dijela.
Naime, u 39. minuti Ristovski je ubacio, a Bezjak prebacio za Gorgona koji je iz blizine pospremio loptu u mrežu. Bilo je nemoguće promašiti, a kontroverza je da je pomoćni sudac prvo signalizirao zaleđe, a onda sam sebe ispravio. Mogao je ostati pri prvotnoj odluci, no nakon pritiska Ristovskog i suigrača ipak je popustio, pa Franu Joviću nije ostalo ništa drugo nego priznati pogodak.
Rijeka je kiksala u trenutku kad joj se to nikako nije smjelo dogoditi. Ne zato što bi tih sedam bodova prednosti stopostotno jamčilo naslov prvaka, iako bi praktički držali pehar pod “miškom”, već zato što će si Kekovi igrači jako teško izbiti iz glava kakvu su prednost i mirniji san u zadnjih sedam kola mogli imati.
Rijeka nikad nije bila prvak države, a u Puli je, na žalost njenih brojnih navijača, naznačila i zašto je to tako. I zašto bi se i ova sezona mogla pamtiti samo kao ona u kojoj su imali veliku šansu. Da, Rijeka je još uvijek nepobijeđna. Da, na onom grbavom terenu u Puli smjeli bi zaista igrati samo dečki iz Plomina svoju ligu nižeg ranga. Ali, Kekova je momčad to morala dobiti.
Ovako je vratila Dinamo u utrku. Jer, dovoljan je još samo jedan remi i Dinamo bi, počne li opet pobjeđivati, došao na -3. Rijeci ni bolja igra od ove ne jamči baš ništa protiv probuđenog Hajduka, dobrih Slavena, Osijeka, Lokomotive...
Tot stao na rep mačku Keku
I za kraj... Nevjerojatno je kako se čelnici naših klubova olako odlučuju za strane stručnjake, pa se dovode bugarski proroci, austrijski pustolovi, a za Pušnika se u šali komentiralo da je pronađen u Postojnskoj jami!
I onda Dinamu više nego itko pomogne domaći dečko koji mu je bio u rukama, a pušten je kao nebitni štreber. Marijo Tot stao je na rep lukavom mačku Matjažu Keku, jednom od rijetkih stranaca koji se dokazao. No, jučer je baš kiksao.
Zamislite harangu da je Dinamu priznat gol nakon dignute zastavice pomoćnog!