Nezaboravna, neponovljiva sekvenca s Wembleya: 21. je studenoga 2007. godine, četrnaestorica vatrenih, veličanstvenih pobjednika nad Englezima, zagrljeni na središtu kultnoga stadiona, pred očima devedeset tisuća ljudi, u klinču je i šef Slaven Bilić...
Prizivanje ugodnoga sjećanja na najslavnije dane i nostalgično prebrojavanje heroja. Godina po godina, jedan za drugim (Šimić, Kovači, Kranjčar, Šimunić, Pranjić, Petrić...), svaki na svoj način, odšetavali su u mirovinu. Još do prije dvije godine nekolicinu smo nekako držali na okupu, a onda je počelo novo osipanje: Eduardo, Pletikosa, pa Olić. I na kraju, ono što je bilo u zraku, napokon je dobilo i službenu potvrdu: otišao je i 34-godišnji Darijo Srna, igrač sa 134 nastupa, 22 pogotka i nepreglednom gomilom herojstava.
Objava je stigla preko službene stranice Šahtara, ne i Hrvatskog nogometnog saveza, pa Kuća nogometa i nije donijela nikakvu reakciju. Izbornik Ante Čačić nije se javio na telefonski poziv...
Svi su ga respektirali
Najlakše bi bilo sada reći “Srna je donio pravu odluku, neće se osjetiti, imamo Šimu Vrsaljka, Tina Jedvaja...” Krivo. Osjetit će se, i te kako će se osjetiti. Jer, odavno, čitavo desetljeće već, nije Darijo Srna samo običan, britki, neumorni desni bek. On je zaslužni kapetan, autoritativni, drčni predvodnik nekoliko generacija vatrenih. Bio je “zapovjednik” Robertu Kovaču i Joeyu, Pletikosi i Oliću, Ćorluki i Modriću, Pjaci i Rogu... I svi su ga maksimalno respektirali, kao što su svi izbornici, od Barića naovamo, cijenili njegovu požrtvovnost i bezuvjetnu raspoloživost.
Bude li se u reprezentaciji jednoga dana dodjeljivalo priznanje za srčanost i odanost nacionalnom dresu, nosit će ime “Trofej Darija Srne”.
Pamtit ćemo ga kao velikana koji nikada nije znao kontrolirati, ni skrivati svoje emocije. Suze i jecaji Darija Srne dva puta ganuli su cijeli svijet: prvi put kada je u drami protiv Turaka u Beču Hrvatska ostala bez polufinala Eura, i sada, nedavno, u Francuskoj kada je kapetan pokopao oca u Metkoviću, a za tri dana, s knedlom u grlu, slomljen od bola, jurišao kao kamikaza protiv Čeha.
– Svi znaju koja je bila želja moga pokojnoga oca. Htio je da se vratim, da igram za reprezentaciju. On je sve što je imao u životu uložio u mene i moju karijeru – rekao je Darijo, uspravan i čvrst u suočavanjima s grubim udarcima sudbine.
Darijo Srna u reprezentaciji trajao je četrnaest godina. Sve je počelo 2002. godine u Temišvaru...
– Pamtim tu utakmicu kao da je bila jučer. Pobijedili smo pogotkom Tomislava Marića, na moju asistenciju. Bilo mi je 19 godina, bio sam, kako kažu u Dalmaciji, kao tić ludaš, onaj koji bezglavo trči na sve strane – prisjetio se nedavno Darijo kada smo obilježavali njegov 125. nastup.
Imao je i neslavnih epizoda od kojih nikada nije bježao, poput bijega iz Čateža u narodnjački klub, u predvečerje Bilićeva debija protiv Rusa, a u njegovoj kapetanskoj eri dogodila se i čuvena pijanka reprezentativaca u okolici Rovinja.
– Ah, Fontana, za tim izletom žalit ću cijeli život. Ali, ja sam svoju pogrešku priznao, kaznu sam odradio i brzo sam se iskupio. Kada sam ušao u igru protiv Makedonaca, zabio sam i namjestio pogodak. A Slaven Bilić pokazao je svoju veličinu odabravši mene za kapetana, kod njega sam doživio najljepše trenutke u reprezentaciji – dodao je Srna, uz Darija Šimića, jedini hrvatski reprezentativac koji je nastupio na čak šest velikih turnira.
Kao desni bek, ponekad i desno krilo, postigao je čak 22 pogotka za vatrene, od toga šest iz jedanaesteraca. Među ostalim, zabio je Australcima na SP-u u Njemačkoj, te protiv Nijemaca u Klagenfurtu, u vjerojatno najboljoj utakmici koju je reprezentacija odigrala nakon svjetske bronce.
Na žalost, Darijo s reprezentacijom nikada nije uspio dalje od četvrtfinala EP-a, i to ga sigurno najviše peče. Uvijek je davao cijeloga sebe, odisao ozbiljnošću, zračio karizmom pobjednika, ali očito mu nije bilo suđeno.
Trojica preživjelih
Na kraju, slika pobjednika s Wembleya s početka priče još uvijek je živa, a na njoj samo još trojica “preživjelih”: Vedran Ćorluka, Ivan Rakitić i Luka Modrić. Upravo u njihovim rukama odsad je najveća odgovornost za sudbinu nacionalne momčadi koju čeka mukotrpan put do svjetske smotre u Rusiji.
A Dariju Srni, ništa drugo do – hvala na svemu! Hvala za svaki prodor, svaki klizeći, svaki centaršut i pogodak, za žrtvu koju je podnio za dobrobit reprezentacije. Orden za hrabrost, titula počasnog reprezentativca i golem respekt!
A kapetanska vrpca u ruke novoga vođe. Počinje Modrićeva era.
