Tih je godina Severina imala hit “Djevojka sa sela”, a oni, heroji francuske bronce, uzeli su je kao svoju himnu. Sjećamo se nesretnog poraza od Francuske u polufinalu Svjetskog prvenstva, Zvone Boban još uvijek sanja Liliama Thurama, koji je za Francusku odigrao 142 utakmice i zabio dva gola. Baš ta dva dao je Hrvatskoj u polufinalu SP-a.
Jedini gol u 81 utakmici
Ni prije ni poslije nije zatresao mrežu u dresu tricolora. Sjećamo se i golova Davora Šukera, prvog strijelca SP-a, pobjede nad Nizozemskom u utakmici za treće mjesto... Bili su to veličanstveni dani hrvatskog nogometa.
Ali, kada je u Lyonu, na stadionu Gerland, tog 4. lipnja 1998. godine semafor pokazivao 47.33, igrala se nadoknada prvog dijela, zbio se taj hrvatski veličanstveni klik.
Slaven Bilić oteo je loptu na desnoj strani, pod prekršajem je prebacio do Marija Stanića, tada plavokosog brzanca. Još i danas, barem tako se čini, Mario vodi loptu i pronalazi Roberta Jarnija. Međimurac sa splitskom adresom namjestio se kao nikada u životu, lopta je dobila čudnu putanju, imala onaj pravi “efe” i odsjela u maloj mreži. Andreas Kopke rastegnuo se koliko je dug i širok, ali bio je kratak. Povijest će kasnije pokazati, bila je to njegova posljednja utakmica za Njemačku. Valjda nije mogao podnijeti taj poraz. Mala Hrvatska povela je protiv Njemačke sa 1:0 u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Erupcija, eksplozija, Jarni je krenuo u ludi šprint, ruke su se tresle... Srušio se, kao da nije znao što radi. Taj gol bio je znak. Već tada je Hrvatska imala velike medalje u košarci, rukometu i vaterpolu, znali smo da smo “mala zemlja za velike stvari”... Ali polufinale prvenstva svijeta u nogometu. Mi, Brazil, Francuska i Nizozemska. Jarni je otvorio vrata raja.
– Bilo je to posebno stanje kakvo je teško opisati. Tko se može sjećati što sam promislio, samo sam trčao od sreće, činilo mi se da sam u nesvijesti kada sam se srušio na travnjak i s ostalima slavio gol. Ono čega se sjećam jest da sam bio siguran, kad sam je opalio, da ulazi u mrežu. Osjećao sam da i ja idem s tom loptom prema mreži – jednom nam je svoje sjećanja prepričao Jarni.
Nevjerojatno, ali istinito, bio je to jedini Jarnijev gol u 81 utakmici za Hrvatsku. Ali tako vrijedan, tako velik i važan. Kasnije smo tu Njemačku razmontirali sa 3:0, najprije je u 80. minuti za 2:0 pogodio Goran Vlaović, a točku na i stavio je Davor Šuker. Bili su to dani euforije, slave, kolektivnog ludila... Tada je nacija jednostavno poludjela. Nije bilo grada, sela, ulice, ceste, šume, brda, otoka na kojem se nije slavilo, crveno-bijele kockice vladale su svijetom.
– Ni sami nismo svjesni što smo napravili. Mi smo dovoljno pozitivno ludi, na čelu sa šefom, koji je najviše pozitivno lud. Kad je prije dvije godine govorio da smo najbolji na svijetu, svi mu se smijali i govorili da je lud. Sad mu se sve manje smiju – deset minuta nakon pobjede nad Njemačkom govorio je Slaven Bilić.
Veliki gazda parade bio je Miroslav Blažević, veličanstveni i nezaboravni Ćiro. Trener svih trenera bio je maestralan u svim pogledima. Jednom je kazao kako je zastao u svlačionici uoči utakmice s Njemačkom.
– Vidio sam se u ogledalu i uplašio. Moje lice dobilo je smrtničku boju, kao da umirem – rekao nam je Ćiro u jednoj od brojnih noći bez sna. Uzeo bi komad čokolade i nastavio.
– Mislim, što ću reći igračima kad mi netko doda telefon. Na liniji predsjednik Franjo Tuđman i kaže mi da moramo pobijediti. Naravno, odgovorim mu: “Bit će tako, predsjedniče”. Okrenem se, pogledam igrače i vidim kamikaze. Znao sam da Nijemci nemaju nikakvih šansi – kazao je Ćiro.
Njemačka je bila taj veliki trenutak, Francuska tužan dan, a pobjeda nad Nizozemskom u utakmici za treće mjesto značila je zadovoljstvo i potvrdu.
Šef će umrijeti na klupi
– Sine, mi smo bili najbolji na svijetu. I danas se pitam zašto nismo postali svjetski prvaci. Je li zbog toga što nisam izveo Bobana koji je protiv Francuske tražio zamjenu ili što nisam stavio Prosinečkog kada smo imali igrača više. Da smo prošli Francuze, Brazil ne bi imao nikakvih šansi – uvjeren je slavni trener.
Hrvatska je tada bila zrela, čudesna, veliki Zvonimir Boban kolegi Andriji Kačiću-Karlinu otkrio je koliko su mu značili ti francuski dani.
– To svjetsko prvenstvo najplodniji je dio mog nogometnog života. Bio je to najkompletniji nogomet koji sam ikad igrao – kazao je Boban.
I nije bio jedini. Dražen Ladić branio je kao nikad, Slaven Bilić, Igor Štimac i Dario Šimić bili su čudesni u zadnjoj liniji, Mario Stanić i Robert Jarni jurišali su po bokovima, Robert Prosinečki je rolao, Aljoša Asanović onom svojom ljevicom asistirao je kao nikada, a Davor Šuker zabijao... Severina više nije “djevojka sa sela”, čudesni mladići iz Francuske ušli su u srednje godine i svi su u nogometu na ovaj ili onaj način.
Život ih je odveo na razne strane, Bilić je u Engleskoj, Jarni u Mađarskoj, Prosinečki u Azerbajdžanu, Asanović u Slovačkoj, Šuker vodi HNS... I šef je još uvijek tu, neuništiv, trener svih trenera vjerojatno će opet ostvariti neki angažman. I reći:
– Sine, ovo mi je posljednji posao. Umrijet ću na klupi, ali neću prežaliti što nismo postali svjetski prvaci.
Za Hrvatsku su igrali Ladić, Štimac, Bilić, Šimić, Stanić, Prosinečki, Boban, Asanović, Jarni, Vlaović, Šuker, Jurčić, Soldo, Marić, Mrmić, Vasilj, Tudor, Šerić, Jurić, Mamić, Krpan i Kozniku.
>> 'Spusti se, Franjo': Arapović je zakucao i malena Hrvatska je povela protiv moćnog Dream Teama
..... a danas savez nevodi ponos i znanje , već mafija u svoju korist. a najbolji strijelac SPa 98, pokazao karakter, ponizil karijeru i jeftino se prodal manageru i šefu HR nogometa, nečasnom i dvojbenom liku mamiću. pljuc. svašta kefa rodi !