Klub koji je 'pun kao brod' i koji funkcionira kao neprofitna udruga građana završava godinu s 90 (devedeset!) milijuna kuna minusa. Pustite priču o rezervama i plaćenim obavezama, svatko tko poznaje minimum ekonomije zna što znači poplaćati davanja iz nekakvih rezervi ili budućih prihoda, to znači otvoriti Pandorinu kutiju iz koje nema povratka, jednom kad počneš trošiti više nego što uprihodiš imaš problem.
Mamićevo rješenje je jednostavno - privatizacija. Riječ koju su tisuće ogađenih Dinamovih navijača jedva čekali zbog šanse da se riješe zlog vođe, ali i koje se pribojavaju jer nema garancije kome će klub dopasti u ruke. Odmah da se razjasni jedna stvar, privatizacija nije 'jedno od' rješenja za Dinamo, nije niti vatrogasna mjera, privatizacija je JEDINI put kojim taj, a i svi klubovi mogu ići. Vremena su se promijenila, lokalne samouprave i javne tvrtke nemaju kao što se nekad imalo i ne mogu na račun simpatija sipati u klub beskrajne donacije ili sponzorstva, a da klub djeluje kao udruga.
Možda u nekim sređenijim društvima, možda u neka bolja vremena, ali danas sigurno ne. Čak ni privatizacija sama po sebi ne znači ništa ukoliko vlasnik ne postane osoba ili grupacija koja svojim novcem stoji iza kluba. Hajduk je primjer da dioničko društvo malo znači, ako vlasnik je i dalje grad koji nema novaca uzdržavati klub. Kako ne može Split ne bi mogao niti Zagreb, gotova priča, iako sam siguran da je upravo uključivanje grada kao vlasnika ono što Mamić priželjkuje i što mu je skriveni motiv najave privatizacije. Ono što se niti jednom navijaču, a ni Mamiću ne sviđa je to da bilo koji privatni vlasnik koji uzme klub prvo i prioritetno gleda svoj profit. To znači da će klub biti nastrojen zaradi prije svega drugoga, ako to znači skuplje ulaznice ulaznice će biti skuplje, ako to znači prodaju igrača koji je miljenik navijača on odlazi, ako to znači plasirati ogromni grb Draže Mihajlovića na sredinu dresa tako bi i bilo (ovo zadnje malo karikiram, ali shvaćate).
A u Mamićevom slučaju, on zna da će vlasnik koji gleda profit, prvo gledati kako klub učiniti popularnijim, prihvatljivijim masama, na kraju krajeva, kako da učini da netko uopće poželi taj klub gledati. U takvom razmišljanju korak br. 1 kojeg bi vlasniku savjetovao bilo koji marketing stručnjak sa tri razreda osnovne je 'vritnjak' Mamiću i čišćenje kluba od imidža koji je pod njim stvoren, kluba koji služi samo kao kolodvor igrača, koji tretira navijače kao suvišno opterećenje i koji koristi gazdin utjecaj i nemoral da se ističe unutar Hrvatske, a biva šamaran čim prijeđe granicu. To su realnosti s kojima se treba pomiriti, a benefiti su svakako to da niti jedan vlasnik kluba neće raditi protiv sebe, tako da navijači mogu biti mirni da se npr. boja dresa neće promijeniti jer nikad ne bi prodao niti jedan suvenir više, da najtalentiraniji igrači neće odlaziti sa 17 jer prvo moraju dostići tržišno profitabilnu cijenu i da će klub činiti sve da privuče što više navijača na stadion, a ne da ih čim više otpremi na neke liste ili u pritvore. Popratni benefit je da vrlo vjerojatno brat ili rođak novog gazde ne bi bio trener osim ukoliko klub ne kupi Jorge Mourinho, lokalni portugalski tajkun s nešto poznatijim bratom.
Zanimljivije za analizu od toga je li privatizacija potrebna je pitanje zašto baš sada? Jest da su državne institucije nakon revizije Dinamovog poslovanja naredile da klub mora u restrukturiranje, ali znamo da Mamića takve stvari ne diraju i teško da je samo do toga. Puno veći problem je onaj koji je izglasan na nedavnom donošenju gradskog proračuna Grada Zagreba po kojem u famoznoj stavci 'financiranje vrhunskog sporta' Dinamo ne bi dobio niti kune. E sad, Mamić nas je često uvjeravao da Dinamu gradski novac nije potreban i da je to samo za održavanje škole, no posljednji financijski izvještaj otvara ozbiljne dvojbe oko takvog blagostanja. Bliže je istini da Mamić zna da je bez gradskog novca u velikoj gabuli, a ako tome dodamo i nagrade Uefe koje će za ovu sezonu ponovno biti mizerne, a nema baš naznaka da je Liga prvaka nadohvat ruke sljedeće sezone, onda imamo situaciju gdje Mamiću jednostavno fali novca. Da, tu je još i ta stavka prodaje igrača, i da se ti igrači prodaju za cifre kojima se šamaramo ne bi bilo 'nikih problema' no ti iznosi su skrivani kao zmijine noge. Priča se o prodajama koje na kraju ispadnu posudbe, a nejasno ostaje i kolike svote dobiva Dinamo.
Činjenica da novca nema, to jest, da ga nema onoliko koliko se Mamić hvali kada izvještaji nisu dostupni javnosti opravdava sumnje i čini ih više od pukih tračeva. Mamić je izabrao trenutak kad Dinamo još ima umjetno stvorenu dominaciju na domaćim terenima da proglasi privatizaciju. Iz njegovog kuta gledanja tri su opcije: 1. javit će se zainteresirana grupa poduzetnika bliska Mamiću željna zarade koja vjeruje u medijsku priču o Dinamu kao rudniku zlata i kupit će većinu kluba, ali će im trebati netko tko poznaje funkcioniranje iznutra. Dakle, Mamić ostaje nekakav manager; 2. neće se javiti zainteresirani kupac i teret će pasti na Grad Zagreb koji će preuzeti upravljanje klubom po sličnom modelu kao Hajduk samo bez navijača uključenih u proces i Mamić će gledati kako da se ugura u tu priču (lakše za izvesti ako se Bandić održi na vlasti) ili; 3. klub kupuje neovisni ulagač ili ulagači koji žele isključivo čiste račune i zanima ih samo vlastita zarada kroz uspješan klub. U tom slučaju Mamić će se naći na ulici prije nego prvi jutarnji tramvaj prođe Maksimirskom, a u toj varijanti lako je moguće da manji paket dionica kupe navijači ili da im bude ponuđen, jer je privatnom gazdi u interesu da čuje mišljenje kupaca njegovog proizvoda.
Gazdina će biti i dalje zadnja, ali u ovoj varijanti je najbliže da navijači dobiju ono što nazivaju 'jedan član - jedan glas'. Realno, teško je očekivati da dođe bogati šeik i učini Dinamo novim Cityjem , Dinamo će svoje probleme morati rješavati unutar granica naše države i sa ulagačima koji raspolažu valutom kuna. Naravno da to sužava manevarski prostor, a i prolongira cijelu stvar jer dok se pojavi zainteresirana strana mogu proći i godine, ali nakon štete koju je počinila sadašnja Uprava u marketinškom pa i rezultatskom smislu u europskim okvirima, trebat će puno strpljenja da se nađe model koji će Dinamo opet učiniti prepoznatljivim i voljenim brandom, a da je ujedno i tržišno profitabilan.
Udruga ne može opstati jer je za igranje bitne uloge u današnjem nogometu potrebno puno više kapitala nego što ga Grad i članovi mogu osigurati, a i sama UEFA svojim poticajima jasno usmjerava klubove u strukturu kakva je poželjna u modernom nogometu. Proglašavanje restrukturiranja kluba jest početak kraja Dinama kakav je sada, ali teško je reći koliko dugo će cijeli proces trajati...
>> Da privatizacija uspije, moraju se prodati baš sve dionice ili Mamić ostaje gazda
Svako mjesto van Remetinca je propali scenario.