Poslije (ne)shvatljive najave nekih Srebreničana da kane napustiti
svoje mjesto ako se taj grad izdvoji iz RS i priključi Federaciji BiH,
sada se pročulo da se i među BiH Hrvatima pojavio naum o potrebi nekog
drukčijeg unutrašnjeg teritorijalnog ustroja BiH.
Nesretna država koju je najprije razorilo "bratstvo-jedinstvo", koje se
pokazalo kao strašno licemjerje, međunarodni su moćnici
nakon toga još licemjernije skrpali i ponudili kao privid
države.
Izazivačima rata, koji su potpalili fitilj ispod "bratstva-jedinstva",
dali su pola BiH, jednako kao i žrtvama njihova ludila! Tako je u krhke
temelje te čudne države ugrađena nepravda, koja je moguća nova inačica
nekadašnjeg ideološkog trotila "bratstva i
jedinstva". Kako je BiH podijeljena ne po pravdi, nego po zatečenom
stanju, tj. po onome što su zaposjeli njezini agresori,
odnosno njezini branitelji, podjela je bila nepravedna i neprirodna. Pa
se to valjda i s hrvatske strane u jednom trenutku poželjelo
promijeniti.
Hinina vijest iz BiH, objavljena pa demantirana, glasila je da
bosanskohercegovački HSP i HDZ Bože Ljubića žele da se promijeni
unutrašnji ustroj BiH, da bi željeli da dođe do
teritorijalne razmjene između dvije neprirodne polovice BiH, koje su
međunarodni protektori podijelili u Daytonu.
Da vijest nije opovrgnuo Božo Ljubić, sigurno bi se i u Hrvatskoj i u
BiH i u međunarodnim političkim krugovima počelo nagađati je li kakva
udjela u toj zamisli imao i hrvatski premijer Ivo Sanader, koji je
nekoliko dana prije objelodanjivanja te vijesti boravio u BiH. Vijest
je glasila
da bi dio bosanskohercegovačkog HDZ-a, za koji se drži da mu je Sanader
skloniji, rado da se dvije polovice BiH trampe za neke dodijeljene im
dijelove.
Sominjala se i ideja da se formira Posavska županija, odnosno kanton,
koji bi činile općine Bosanski Brod, Derventa, Modriča i Bosanski
Šamac, u zamjenu za Drvar, Glamoč i Bosansko Grahovo, koji
su se, slijedom bosanske ratne logike, našli u
hrvatsko-bošnjačkom dijelu BiH.
Kako je vijest demantirana, sigurno neće ništa biti ni od
moguće zamjene. Ni inače ne bi bilo sigurno hoće li do trampe doći. Da
je ideja prošla, bila bi to druga faza hrvatsko-srpske
trampe. Prva se već dogodila u zlosretnom Daytonu kada je hrvatska
strana srpskoj ustupila Šipovo i Mrkonjić Grad, a srpska,
hrvatskoj posavski Odžak.
Da su međunarodni geopolitički stratezi postdaytonske BiH, odnosno
cijeloga balkanskoga puzzlea, svojedobno dopustili da hrvatske snage
uđu u Banju Luku, bila bi suvišna svaka ideja o nekoj
bosanskohercergovačkoj unutrašnjoj teritorijalnoj razmjeni.
Da apsurd bude još veći, u borbama za Srbima ustupljena
područja poginulo je niz hrvatskih vojnika, među njima, kod Mrkonjić
Grada, i zapovjednik Četvrte gardijske brigade, legendarni Andrija
Matijaš Pauk.
Tom razmjenom u Daytonu hrvatska strana zapravo ništa nije
dobila, a odrekla se bosanske Posavine. Premda su u bosanskoj
Posavini bili apsolutna većina, Hrvati i Bošnjaci se u nju
nikada nisu vratili, za razliku od Srba, koji su se gotovo svi vratili
u Drvar, Grahovo i Glamoč, bez obzira na "hrvatsku vlast".
Čak da se vijest o teritorijalnoj razmjeni i ostvarila, najvjerojatnije
povratak u Posavinu ne bi bio masovan, no povratnici bi barem dolazili
s podsvjesnim osjećanjem da se vraćaju na svoje.
Možda bi se ostvarenjem takve zamisli i hrvatska politika (i u
Hrvatskoj i u BiH) lišila osjećanja krivnje, odnosno optužbe
da je nekoć "prodala bosansku Posavinu".
No, s obzirom na brzinu demantija Hinine vijesti, očito je da
(bosanskohercegovački) Hrvati i dalje u Daytonskom sporazumu vide ono
što mu je odrekao čak i njegov tvorac Richard Holbrooke, tj.
Bibliju.
BIJEDA POLITIKE
