Divna li čuda, em je nuncij, k tome je još i katolik! Baš kao u onom vicu o Muji koji, kad je čuo za izbor novog pape, pita: – Odakle je? – Iz Njemačke. – Au, opet katolik – veli Mujo. Čuđenja u svijetu očito nikad dovoljno. No, izvor čuđenju najčešće je neznanje i nepoznavanje elementarnih stvari, pa sam se tako doista divio prošlotjednom pitanju nadobudne voditeljice tv-emisije u kojoj sam gostovao, a koja je pitala je li se nuncij Alessandro D’Errico “svrstao” na crkvenu stranu koja je bila protiv spornog Zakona o MPO-u. Je li se jedan katolički svećenik, nadbiskup, papin izaslanik solidarizirao i “svrstao” s katoličkim stavovima?! Pa naravno da jest! Čak ni usta nije po tom pitanju trebao otvoriti, već bi bio “svrstan” i svakome jasan.
Osim, naravno, dijelu hrvatske političke i medijske javnosti, kojima upravo svrstavanje nije nimalo strano, ali je dobrodošlo i podobno samo ako puše u isti rog kao i oni. Nitko, primjerice, ne prigovara kada iz usta šefa delegacije Europske komisije stigne nedavna javna kritika da hrvatsko gospodarstvo očajnički treba investitore, koja je očita politička poruka. Ili što je za mnoge građane ove zemlje nevidljivo, a u svojoj naravi još je gore, silne su upute iz veleposlanstava moćnih svjetskih zemalja, koje naši političari, njihovi vazali i tekliči, gospodarske veličine i slični, dobivaju kao redovite porcije i naputke za konkretno djelovanje.
Vatikan je u toj priči najbenigniji i najbenevolentniji prema Hrvatskoj. On jedini nema izravnih kolonijalističkih apetita prema nama i od samoga početka, od zagovaranja hrvatske samostalnosti, nije držao figu u džepu. Tako je i danas, kada je na scenu stupio novi nuncij, koji je svoju otvorenost o kojoj se pričalo kad je objavljeno imenovanje, potvrdio već prvih dana, jer je želio sudjelovati u dijalogu između političkih vlasti i Crkve, kojega nije bilo isključivo zbog toga što aktualna vlast nimalo nije dijaloški raspoložena. Stoga je novoga nuncija bilo najlakše optužiti da se miješa u unutarnja politička pitanja jedne zemlje(!) što mu, kao veleposlaniku neke druge, nije u opisu poslova.
Naravno, ta poruka o “miješanju” ima svoje naličje jer je novom nunciju u startu trebalo poručiti da “zaveže gubec” i da ga se smjesti u počasnu ložu s hrvatskim biskupima, koji tu i tamo nešto prozbore, ali njihove riječi nimalo ne dopiru do onih koji vode ovu zemlju i puki su ukras (kvazi)demokratskom folkloru jednoobrazne političke scene.
Evo, upravo se može pročitati na Iki kako papinski nuncij u Kolumbiji želi posredovati u sukobu između Nasa-Indiosa, gerilaca i vojske u provinciji Cauca na jugozapadu zemlje. Može se pretpostaviti da za papinskog nuncija u Kolumbiji i onoga u Hrvatskoj vrijede ista diplomatska škola i ista pravila igre, pa da i jedan i drugi suvereno procjenjuju kako njihov angažman nije miješanje u politiku nego građenje mostova među stranama koje su u sukobu i koje se ne čuju, a zbog čega može patiti cijelo društvo i država.
Novi se nuncij te otvorene prijetnje nikako ne bi smio prepasti i vjerovati je da ga neće obeshrabriti, jer dolazi iz BiH, gdje je mnogo više onih koji jedni druge ne čuju nego u Hrvatskoj. Premda je kod nas situacija, za razliku od BiH, profinjenija i sofisticiranija, jer nisu na djelu brutalne i primitivne metode komadanja zemlje, nego vrlo profinjeno sustavno rastakanje države i društva, koje će (ne odupremo li im se hitno) Hrvatsku razgraditi do posljednjeg atoma njezine prepoznatljivosti pa je više nitko sastaviti neće moći. Nuncijevo “miješanje u politiku” i “svrstavanje” tako je ohrabrilo mnoge koji su gotovo sve nade odavno izgubili. I u političare i u biskupe.
