Kada uđe u prostoriju, atmosfera se promijeni. Najvažnije od svega jest stvoriti dobru atmosferu. Pred kraj noći, atmosfera je bila takva da si ljude mogao nagovoriti na bilo što. Kod nas je atmosfera uvijek dobra.
Loša je atmosfera, gubimo se odavde.
U rano jutro jedne obične srijede, čekaonica dječje ambulante uglavnom je puna. Do osam sati primaju se maleni pacijenti koji su dobili uputnice za vađenje krvi. Medicinska sestra još nije počela prozivati, atmosfera je zasada sasvim ugodna, u jednom dijelu na stolicama uza zid sjede tri pospane djevojčice od oko šest godina koje tiho šapuću, pažljivo osluškuju batove bijelih klompi u hodniku, proučavaju velike plakate na zidovima, tu i tamo sramežljivo se osmjehnu i ponekad mazno prilijepe za svoje majke.
Ubrzo na scenu stupa sedmogodišnji frajer, šmekerski se klati, u rukama nosi nekog krvožednog Bakugana koji se u prolazu unosi drugoj djeci u lice, glasno vuče noge po podu i svakim trećim korakom tenisicom opali u zid, naravno, ostavljajući prljavi trag. Sjeda između jedne djevojčice i moje kćeri, i počinje podizati atmosferu.
Muče se s rečenicama
“Ako ne budete bile hrabre”, prijeteći će fakin, “odvest će vas tamo gore, zavezat će vam ruke i noge, ja sam to vidijo, i onda će vam onom još debljom iglom vaditi krv”. Znatiželjno ga pitam, dok primjećujem kako se atmosfera u čekaonici počinje mijenjati, “Sigurno te još i okrenu naopako?” a dječak moje pitanje dočekuje s oduševljenjem i nastavlja u istom tonu širiti atmosferu straha. Nakon nekog vremena medicinska sestra ga pozove unutra, pogađate, junak vrišti, plače za svojom mamicom, ona mu spočitava njegovu muškost i uspoređuje ga s cendravim curicama. Nakon neslavne manifestacije hrabrosti, malac, crvenih uplakanih očiju, na izlasku se svima još jednom izbelji, dajući jasno do znanja da su za poraz njegove muškosti krivi svi drugi osim njega.
Za to vrijeme njih su se tri, sada već poprilično prestravljene, stisnule svaka uz svoju majku, veselo cvrkutanje je utihnulo, oči su im nekako narasle, strah je ovladao, i to je upravo onaj trenutak u kojem će vam povjerovati sve što im kažete i u kojem ćete ih vrlo lako moći uvjeriti u bilo što.
Čuli ste za takve frajere, možda ih i poznajete ili barem gledate na televiziji i čitate o njima u medijima. Naizgled, oni mogu biti bilo tko, dolaziti s bilo kojeg mjesta, imati, recimo, velik nos ili ne, posjedovati diplomu ili ne, ali njihova prava specijalnost samouvjereno je mahanje šakom po zraku. Pogled im bludi iza reflektora, dok se muče sa suvislim rečenicama i oblikovanjem sadržaja vlastitog govora, zamuckujući, ipak instinktivno koriste ključne riječi: rat, poraz, pobjeda, mržnja, genetska predispozicija, bog, neizvjesnost, agonija, katarza, ideologija, narod, žrtva, obračun, ljevica, desnica, centralno.
U tren oka, dok niste još ni uspjeli pohvatati odakle su došli i koje su im namjere, čak i uz činjenicu da vas pokušavaju uvjeriti u dobre, oni su stvorili atmosferu. Samo za vas. Naravno, ne mogu to posve sami, uvijek će im dobro poslužiti atmosferski suradnici iz sjene, na primjer novinari koji u svojim tekstovima svaku drugu rečenicu završavaju uskličnikom, fascinirano prepričavajući priče o vezivanju ruku i nogu, okretanju naopako, vađenju organa, opasnosti, opasnosti, opasnosti. Čak i ako njihove tekstove čitate bez ikakve zvučne podloge, u tišini svoje radne sobe ili doma, imat ćete osjećaj kao da vam se deru i urlaju ravno u uho.
Možda toga niste ni svjesni, ali u vašoj sobi atmosfera se počinje mijenjati. Kreće negdje iz sredine trbuha, penje se prema gore, smješta u nekom od slojeva podsvijesti, nosite je sa sobom na pauzu za ručak, nesebično dijelite s kolegom, puštate je neoprezno van ponavljajući riječi atmosferskog majstora, ona izlazi kroz prozor, leti preko krovova, cirkulira gradom, i u roku od dva dana kao fina paučina prekriva milijune običnih života, počinje utjecati na smjer sveukupnog gibanja društva.
Toliko je otprilike bilo dovoljno samo od trenutka otkako se otvorio ogroman prostor za novoizabrane imenjake u Hrvatskoj i Srbiji, frajere koji osim nabijanja tenisicom o zid i ostavljanja zamazanih tragova, plašenja šutljivih i slabijih, s krvožednim igračkama u rukama, i mantranja ključnih riječi, nisu do sada pokazali da znaju puno više. Osim da su majstori atmosfere koju će u tren oka stvoriti samo za nas, atmosferu straha, panike, opasnosti, postavljajući sebe samog kao jedinog tko nas od neposredne opasnosti može obraniti, a sve to kako bi nas mogli, pred kraj noći, uvjeriti i natjerati na bilo što.
Za posljedice krivi su drugi
Dva opasna fakina, svaki u svom dijelu čekaonice, svaki na svoj način i svojim sredstvima, napravit će sve da atmosferu dovedu do usijanja, jer ako bi ona ostala slučajno mirna, radna ili intelektualna, a ima i takvih atmosfera, pokazalo bi se da se u njima nikako ne bi mogli snaći, i da bi sposobnosti zastrašivanja koje posjeduju, bile suvišne, jeftine i štetne. Moglo bi se dogoditi da se ljudi previše opuste, počnu baviti svojim životima, realnim problemima, ali na sreću, ni velik broj ljudi to iskreno ne voli, to ipak iziskuje više truda nego prepuštanje rijeci koja teče, bez imalo odgovornosti da se zamahne u suprotnom smjeru. Uostalom, najbolja je ona atmosfera koju pamtimo iz djetinjstva, a kod nas, nije teško primijetiti, već generacije stasaju u sličnoj.
Međutim, kada bi došlo do stvarne frke, baš takvi frajeri, ne sumnjam, tražili bi mamicu. Sebe ili svoje vlastito dijete ne bi izložili na prvu crtu obrane od opasnosti, pobjegli bi u mišju rupu i pustili cendrave curice da se na njihovim leđima slome posljedice atmosfere koju su sami stvorili. Ako bi posljedice, kao što kod takvog hrabrog zalijetanja uvijek i budu, bile jako loše i krvave, ako bi se pokazalo da su frajeri samo nasilnici i kukavice, uvijek u tom omjeru, jasno je, za takav ishod bili bi krivi svi drugi. Sestre, liječnici, druga djeca, suradnici, nacije, izdajnici, komunisti, unutrašnji neprijatelji, nevjernici, homoseksualci, Europa, Svijet, Svemir i Darwin, ali nikada oni, hrabri junaci i domoljubi, s poduzetničkim darom.
Zato, atmosfera ostaje na razini, samo da nikada ne svane jutro.
