Socijalno podrijetlo (ili porijeklo, kako se govorilo na hrvatskosrpskom) - nekad je bila nezaobilazna rubrika u raznim personalnim evidencijama. Premda je društvo, kako se samo voljelo hvaliti, bilo zasnovano na te(n)kovinama socijalističke revolucije u kojoj su ukinute sve klase (društveni razredi), a uspostavljena totalna jednakost, strogo se vodilo računa ne samo o tome tko je tko, nego i tko je čiji. Najviše se, barem formalno, cijenilo radničko ili proletersko podrijetlo, a najviše zaziralo od bilo kakvih veza s omraženom buržoazijom (praktički su to bili svi kojima se 1945. imalo što oteti). Da bi se znalo o sinu, pitalo se o ocu. Kad vidim koliko se danas malo zna o ljudima koji bi htjeli voditi zemlju (o onima koji je vode, zna se nešto više, jer su nam dugo pred očima, ali i o njima nedovoljno), nekadašnja mi se obligatna rubrika “socijalno podrijetlo” ne čini više tako odbojnom kao onda kad sam je morao popunjavati. Tko su i što bili preci nekog sudskog činovnika, dispečera u ZET-u ili primarijusa u Vrapču, pa i preci autora ovoga teksta, uistinu je irelevantno, no iz kakvog su se miljea ispilile osobe koje pretendiraju na vladajuće položaje u državi, ipak ne može biti samo privatna stvar dotičnih persona. Dok tzv. obični građanin ima pravo na maksimalnu zaštitu privatnosti, i od znatiželje javnosti, a osobito od znatiželje države i njezina represivnog aparata, građanin koji se želi baviti javnim poslovima, osobito onima koji donose veliku moć, mora biti pripravan na sva moguća i nemoguća pitanja, pa i ona o podrijetlu, ako treba i do koljena sedmog. Kad su Amerikanci čuli da im građanin Barack Hussein Obama želi biti predsjednik, prevrnuli su pola Afrike u potrazi za njegovim obiteljskim i socijalnim korijenima. Zašto na isti način znatiželjni ne bi smjeli biti i Hrvati?
Evo, primjerice, vrijedni gospodin Bauk iz Socijaldemokratske partije. Kruži Hrvatskom i vadi utrobu svojim političkim protivnicima (dobro, to mu je i posao), a sam je javnosti ponudio biografiju od dva retka s tri i pol podatka od kojih je jedan poluistinit, naime, da nije bio član Saveza komunista Hrvatske. Pazite, rođen je 1973. i hvali se da nije bio u SK! A kad je to i kako mogao postati član organizacije koja je ukinuta 1990.? S obzirom na godine, u Titovim je pionirima mogao biti, a zacijelo je i bio, vjerojatno na nekoj važnoj funkciji, ali u SK nije mogao biti, jer u tu su se stranku učlanjivali samo punoljetnici. Dakle, nije mogao ni da je htio. A htio je, što se pokazalo 1991., kada je, čim je navršio 18, uletio u stranku koja je u to vrijeme još bila politički kentaur: pola SKH, pola SDP (Stranka demokratskih promjena). Iz čega proizlazi da je, barem jednom nogom, ipak bio u SK.
Hoću reći, biografije na sunce, pa kom’ obojci, kom’ opanci! O sudionicima političkog nadmetanja birači imaju pravo sve znati, uključujući i njihovo “socijalno podrijetlo”. Tko su, otkud i s kakvom političkom i obiteljskom popudbinom dolaze? - to ne bi smjelo biti nikakav bauk.
profa, ti i tvoji kmeri koje zoves ljevicarima nisu pravi Hrvati nego ste pravi debili jos gori od cetnika - cetnici su za vas gospoda