Kad bi se živjelo samo od uspješnih govora, Amerika bi opet bila
obećana zemlja i sve bi bilo u blagostanju kakvo pamte starije
generacije, jer Barack Obama ništa drugo ne bi trebao raditi tijekom
četiri godine u Bijeloj kući osim što bi pričao, pričao, objašnjavao i
obećavao narodu bolja vremena, koja, eto, samo što nisu stigla.
To je za sada najbolje što Obama zna raditi. Prvi govor iz Kongresa
kojim se u utorak obratio Americi i svijetu djelovao je poput lijeka
mnogima koji su oboljeli od posljedica recesije i brige kako sačuvati
radna mjesta te preživjeti krizu koja je u svakodnevnom životu građana
puno veća i puno realnija od onoga što političari i financijski krugovi
prikazuju. Obama zaista posjeduje zavidna oratorska umijeća. Zna
privući pažnju idejama koje iznosi, ali i obećanjima koja su svi čekali
nadajući se da postoji bezbolniji način prevladavanja krize od onoga
staroga, a to su znoj, krv i suze.
Novi predsjednik, koji nikad u životu nije radio u poslovnim tvrtkama,
nije bio direktor banke ili osmislio proizvodnju, ali nije ni brinuo o
isplati dnevnica svojim zaposlenicima, dobio je mandat građana da
izvuče Ameriku iz najveće gospodarske krize od one koja je tresla
svijet tridesetih godina prošlog stoljeća.
Ne uspije li na tom putu, ne pokrene li američko gospodarstvo i ne
spasi li milijune poslova koji godinama sele u jeftiniju Aziju gdje
vlasnici radnicima ne trebaju plaćati zdravstveno i socijalno
osiguranje, Obama o drugom mandatu u Ovalnom uredu može samo sanjati.
Obamina politička karijera kauzalno je povezana s gospodarskim uspjehom
Amerike, a to znači da postoji mogućnost da u povijesti bude zabilježen
ne samo kao prvi crnac u Bijeloj kući nego i kao prvi stvarni lider 21.
stoljeća.
Propadnu li njegove reforme i želja da promijeni američku političku i
poslovnu elitu koja je ogrezla u bahatosti i neodgovornoj potrošnji
proračunskog novca, Obama će biti samo jedna lijepa priča, zvijezda
koja je bljesnula i ugasila se. Možda zvuči nemilosrdno i previše
pesimistično, ali vjerujte mi, u svakodnevnim razgovorima s
Newyorčanima čujem da nitko u Washingtonu pa ni zaista omiljeni Obama
nema pravo na pogrešku, na još jednu lažnu iluziju velike i nepogrešive
Amerike koja misli da može ratovati po svijetu i sačuvati vlastito
gospodarstvo.
Narod nema strpljenja za nove državničke eksperimente i Obamu su
izabrali jer je govorio njihovim rječnikom i jer su povjerovali da iako
nije ekspert u poslovnoj domeni, ima volje, inteligencije i snage da
okupi one koji znaju i koji nisu lopovi s Wall Streeta. Sve je to
kristalno jasno i Obami pa ne čudi da je u svom govoru, bojeći se da ga
ne optuže za nacionalizaciju banaka i ukidanje postulata slobodnog,
kapitalističkog tržišta naglasio da financijska pomoć koju iz proračuna
daje bankama nije radi spašavanja velikih banaka nego je to jedini
način da se pošalje pomoć Amerikancima. Kamatna stopa je najmanja u 40
godina.
Obama je osvojio mnoge tek nakon izbora, kad su shvatili da je to
čovjek koji živi ono što radi, da je spreman izgorjeti za ideje obnove
Amerike, za povratak stare slave. Iz svakog njegova komentara,
sastanaka, poruka koje šalje, izbija optimizam da će biti bolje i da će
on uz svoj kabinet napraviti sve što može da opravda povjerenje
glasača.
Pitanje je može li to sve napraviti s timom ljudi koje je izabrao i
koliko su Amerikanci spremni žrtvovati se zbog promjena koje Obama
najavljuje? U njegovu govoru nije bilo mjesta za vanjske neprijatelje,
za prijetnju drugim zemljama, nije prštala bahatost najmoćnijeg čovjeka
svijeta. Ali je jasno rekao da trenutno nema vremena za druge, jer
prioritet je Amerika. To bi i na jugoistoku Europe trebali shvatiti!
Pogled s Manhattana
