Hrvatska se napokon vratila u kulturno-civilizacijsko okružje iz kojega je voljom svojih elita otišla prije gotovo stotinu godina.
Od prvog srpnja 2013. godine za Hrvatsku počinje nova povijesna era. U Europskoj uniji pruža joj se mogućnost ne samo da sačuva svoju nacionalnu samosvojnost nego i da razvija sve svoje potencijale, tj. da ostane Hrvatska i ujedno bude europska. U EU Hrvatska ulazi tragom svojih najboljih pojedinaca koji su duhom bili i veliki Europejci. Niz ide od Marka Marulića, Julija Klovića, Ruđera Boškovića preko Antuna Gustava Matoša, Vlahe Bukovca, Ivana Meštrovića, Milke Trnine, Miroslava Krleže, Zinke Kunc, Lavoslava Ružičke, Vladimira Preloga, pa do Radovana Ivšića, Stanka Lasića, Radoslava Katičića, Viktora Žmegača... Hrvatska u europsku zajednicu naroda i država dolazi s nadom da će joj njezin povratak istodobno biti i novi europski, politički, gospodarski, kulturni i mentalni početak.
Popudbina koju Hrvatska u EU donosi možda je naizgled skromna, no nije beznačajna. Ona ne donosi samo svoje prirodne ljepote, napose Jadran, nego i tisućgodišnju kulturu, pučku marljivost i radišnost, intelektualne mogućnosti i sportsku darovitost. Za Hrvatsku je pritom bitno da se svojim priključenjem EU izdvojila iz nekadašnjeg geopolitičkog okružja u koje je prije gotovo stotinu godinu dospjela. Ući u zajednicu europskih država poslije Slovenije, a prije ostatka novonastalih država bivše Jugoslavije, za Hrvatsku je ujedno i zadovoljština i psihološki poticaj.
Nakon njezina ulaska u EU više je se neće moći tretirati kao dio nekakvog “zapadnog Balkana”, “naše regije” i “naših prostora”. Svi su ti nazivi Hrvate iritirali jer su ih uvijek iščitavali kao eufemizme za neku novu Jugoslaviju.
Hrvatsko sveukupno srastanje s univerzalnim europskim krajolikom neće biti ni brzo ni lako. Posljedice gotovo stoljetnoga življenja u drugome mentalnom okolišu ostavile su i u Hrvatskoj svoje duboke tragove. Da nije bilo vizionarske misli i političke uloge dr. Franje Tuđmana, Hrvatska bi vjerojatno i urasla u bivše jugoslavensko okružje i u njemu trajno ostala. Prije samo četvrt stoljeća valjda nitko u Hrvatskoj, osim Tuđmana, nije ni pomišljao da je samostalna Hrvatska uopće moguća. Zahvaljujući njegovoj povijesnoj viziji, pučkoj zrelosti i braniteljskoj odlučnosti Hrvatska je postala slobodnom državom. Višegodišnji pregovori s bruxelleskom eurokracijom nisu bili laki. U tim se pregovorima Hrvatska najčešće ponašala kao poslušni učenik koji samo izvršava svoje domaće zadaće. Zato se ovo posljednje petljanje hrvatske vlasti s tzv. europskim uhidbenim nalogom doima kao suspektno ustrajavanje na nečemu što se zapravo i ne može razložno i etično braniti.
U krajnjemu, Hrvatska zapravo nikada do kraja i nije sasvim otišla iz srednjoeuropskoga kulturno-civilizacijskog kruga u koji se sada vraća. U zajedničkoj nacionalnoj memoriji ona se toga razdoblja nikada i nije prestala sjećati. Od prvoga srpnja 2013. godine imat će priliku svoja sjećanja početi pretvarati u svoju budućnost.
