Nakon što je mjesecima bila općenacionalnom temom, Vlatka
Pokos je ponovno dospjela pod svjetlo reflektora.
Višemjesečnu je bračnu žvakaću potisnula neočekivana
reklama. Tu reklamu u kojoj se “naša
Vlatka” sprema peglati kartice Raiffeisen banke kako bi
“liječila depresiju” mnogi su zapazili. A neke
ženske udruge reklami zamjerile da je neukusna, a Vlatki Pokos da
vrijeđa žene, da ostavlja dojam “lakoumne žene koja sve
rješava šopingom” te tako ženu svodi na
stereotip potrošačice. Kritike su novu manekenku Raiffeisen
kartica ozlojedile pa je “babama” poručila da su
licemjerne jer da “sve žene vole kupovati”. A da
kupovati ne voli samo Vlatka Pokos, odnosno ne samo “sve
žene” nego i “svi muškarci”,
moglo se vidjeti i u zagrebačkom Sigetu, u kojem se za vikend u
novootvoreni trgovački centar sjatilo 200 tisuća posjetitelja.
Zmjerka “baba” da je Vlatka Pokos reklamom
bankovnih kartica ženu svela na stereotip šopingholičarke i
jest točna i nije. Jer nova je kartična manekenka zapravo i znana kao
šopingholičarka. Ako je po nečemu, osim po medijskoj bračnoj
sapunici, bila poznata, onda je to po glasu šopingholičarke.
Bančina je reklama samo iskoristila taj stereotip. A sigurno će ga i
pojačati. Ako je Ljermontov nekada bio “junak
našeg doba”, onda bi se, s tek s nešto
preuzetnosti, moglo reći da je Vlatka Pokos žena našeg doba.
Reklamom u kojoj “šoping liječi sve
stresove” ona pak nije samo potvrdila stereotip o sebi. Jer,
dok se vrtjela njezina reklama, sigetski stampedo iznova je zaljuljao
barem jednu od sastavnica stereotipa o Hrvatskoj kao lijepoj, maloj i
siromašnoj zemlji.
Ako podatak da je mnoštvo što se sjatilo u Siget
za jedan vikend i na jednom mjestu potrošilo 20 milijuna
kuna ne ruši stereotip o Hrvatskoj kao siromašnoj
zemlji, sigurno ga i ne potvrđuje. Možda je jednako i sa stereotipom o
Hrvatskoj kao “najkatoličkijoj zemlji u Europi”.
Dok biskupi mole za potrošačku razboritost vjerničkog puka i
rogobore protiv “potrošačkog
mentaliteta”, (vjerničko) društvo nemilice
troši! Niti je Hrvatska siromašna niti je
najkatoličkija. Činjenica da se u novom trgovačkom centru u Sigetu
skupilo svijeta kao i na Veliku Gospu u Mariji Bistrici, vjerojatno
pokazuje i da su šoping-centri postali svojevrsne katedrale
našeg vremena. Utoliko bi i Vlatka Pokos, kao simbol toga
vremena, mogla biti njegovom svjetovnom božicom. Ljudi u
blještave trgovačke centre jednostavno hodočaste. Ali i
kupuju. Svota od 20 potrošenih milijuna ne ostavlja mjesta
pričama da se tamo uglavnom ide u razgledavanje, na usputno kupovanje
sitnica.
Ideal je marketinške industrije ljude pretvoriti u
potrošače. Novovjeki “ribari ljudskih
duša” u svoje marketinške mreže love
već od jaslica. Odgoj za potrošnju i pretvaranje u
potrošače svakodnevno se upisuje kao geneski kod i novih
generacija. Društvo će valjda uskoro funkcionirati samo kao
zajednica potrošača. Možda su i veliki
šoping-centri izraz toga. Mnoštvo koje se u njima
tiska nerijetko ima obilježja koja su teoretičari suvremenog
zapadnjačkog društva prepoznali kao “usamljenu
gomilu”. Otuđeni pojedinac, izgubljen u mnoštvu i
pretvoren u potrošača, postao je hrvatska realnost. Hrvatska
je po tome već dugo Zapad. Čak možda i više nego na Zapadu,
kod nas se troši, šopingira, peglaju se kartice i
preko svake ekonomske računice “razgledavaju trgovački
centri”, što su nam ih omogućili političari koji
se javno uvijek “brinu o nacionalnim interesima”. I
prije nego što smo njihovom dobrohotnošću dobili
šoping-centre pretvorilo nas se u potrošače.
Vlatka Pokos nam može biti “kriva” tek kao
zaostatak našeg malog grizodušja.
Bijeda politike
