Odlazi veliki guverner, Željko Rohatinski. Pedigre znanstvenika, proračunatost šahista, odlučnost, dosljednost, osjećaj za trenutak i povremena przničavost pretvorile su ga u najkarizmatičnijeg protagonista hrvatske političko-ekonomske scene u zadnjem desetljeću. Nakon što je dobio nagradu za najboljeg guvernera centralnih banaka na svijetu, mogli ste se ponositi što imate ne samo poštenog i odlučnog nego mudrog, uspješnog guvernera središnje banke, čovjeka tako različitog od koruptivno-klijentelističkog lica nesposobnih predstavnika većine hrvatskih državnih institucija.
Rohatinski vjerojatno mora otići jer jednostavno nije bio dovoljno blizak SDP-u i velikim hrvatskim bankama. Političari vjerojatno ne žele u fotelji šefa središnje banke gledati guvernera koji bi mogao biti nekooperativan, a bankarima je sasvim sigurno davno dosadilo dobivati po prstima, pogotovu kad su u pitanju spekulacije na deviznom tržištu.
To što muca, vremenom je prestalo biti mana guvernera Rohatinskog. Govorna mana davala je njegovim javnim istupima dozu mističnosti. Možda zato što ste u dugim pauzama, dok se guverner borio s glasovima, imali dovoljno vremena razmisliti o pravoj dubini, težini i odmjerenosti njegovih riječi.
Najveća zasluga guvernera Rohatinskog stabilna je kuna. Devalvacija kune, što god tko rekao, uz dugove u stranim valutama, bila bi nacionalna katastrofa. Ukratko, bilo je časno živjeti s Rohatinskim kao guvernerom, samo da Ivica Todorić nije pomogao bolesnoj supruzi Rohatinskog kupiti kuću. U tom trenutku nestalo je 75 posto njegove aure nedodirljivog, gotovo svetog. Šteta.
Da bi danasnja vlast, kukuriku koalicija, sto brze, i uspjesnije unistila hrvatski puk, hrvatsku drzavu, treba je u potpunosti osiromasiti. S ovim guvernerom to nije bilo bas lahko, pa ga treba zamjeniti. Treba podobni za za taj posao.