Savez antifašističkih boraca i antifašista ovih je dana izdao proglas u kojemu opetovano upozorava na sve agresivnije nasrtaje na antifašizam, odnosno, drugim riječima, na jačanje ustaštva u Hrvatskoj. I napominju potpisnici pisma kako je uhićenje Josipa Boljkovca “kulminacija desne ofanzive”, a komunističke zločine dakako da stavljaju pod “takozvane” jer su za potpisnike izgleda nepostojeći. No, zato sve one koji ne misle kao oni nazivaju povijesnim revizionistima, unatoč povijesnim činjenicama. A najupečatljiviji je kraj toga priopćenja, u kojemu stoji da je “Hrvatska suočena sa sve jačim i agresivnijim nasrtajima poklonika one ideologije za koju smo mislili da je godine 1945. jednom zauvijek poražena” te se poručuje: “Vrijeme je da se to shvati i da se pruži otpor. Prije no što bude kasno.”
A tko su potpisnici tog priopćenja? Bivši šef države Stjepan Mesić, koji je u Australiji početkom 90-ih govorio o dvije hrvatske pobjede, među kojima je bila i ona 1941., koji je ondje skupljao čekove za Hrvatski nacionalni fond, a danas se ne može sjetiti gdje je barem jedan od njih, jer se negdje zagubio. I hrvatsku javnost ne želi zamarati odgovorom odakle mu gotov novac za njegove nove nekretnine, jer da to nije važno. I onda se taj isti Mesić u ovom priopćenju obraća demokratski orijentiranim snagama u Hrvatskoj, a demokratsko načelo jest i to da obnašatelj javne funkcije javnosti mora polagati račune. Mesić istodobno tu istu demokratsku javnost ismijava, iako mu ona i te kako plaća njegov boravak u državnoj vili gdje se igra bivšeg predsjednika. O Dragi Pilselu davno je već sve rečeno, a sad je također stao uz bok Mesića, kao i Ratko Maričić, od proljeća novi šef hrvatskih antifašista, čovjek koji je imao pet godina kad je završio Drugi svjetski rat, godinama je bio partijski funkcioner SDP-a, a sada je na braniku antifašizma kako ga vide nekadašnji komunisti.
Priopćenje je, dakako, puno neistina. Potpisnici tako kažu da se “punih 20 godina sustavno umanjuju, pa i prešućuju zločini nacifašizma i ustaškog režima u Hrvatskoj”. A za što je onda suđen Dinko Šakić? Što je bilo s Nadom Šakić? Sjeća li se netko višegodišnjeg lova na Milivoja Ašnera i Ivu Rojnicu? Sve je to bilo u cilju umanjivanja ustaških zločina? Koje besmislice!
Ali naravno, istina jest da se posljednjih 20 godina puno govori o komunističkim zločinima. Ali samo zato što se do 1990. o tome nije smjelo ni pisnuti. A demokracija je donijela mogućnost da se o svim zločinima konačno raspravlja na istim načelima.
No, najviše od svega odzvonio je njihov poziv na otpor. Na otpor kome? Policiji? Državnom odvjetništvu? Sudstvu? Zar ne bi trebalo postojati povjerenje u funkcioniranje pravne države? Mesić je često znao poručivati kako institucije trebaju obaviti svoj posao. A sada kao bivši predsjednik poziva na izvaninstitucionalni otpor. Možda na novu partizansku borbu? Možda neka nova ofenziva? Možemo li očekivati neki teroristički akt? Nevjerojatna je neodgovornost potpisnika ovog priopćenja, koji pozivaju na otpor demokratskim institucijama vlastite države. A samo zato što bi komunistički zločini i zločinci i dalje trebali biti nedodirljivi. Dok su se Mesić i drugi upinjali govoriti o nužnosti procesuiranja hrvatskih branitelja i generala kako bi sprali ljagu s Domovinskog rata, to isto načelo ne vrijedi za antifašističku borbu, jer da se pobjednicima ne sudi. A hrvatski branitelji nisu pobjednici?
Međutim, Haaški sud, za koji je Mesić odradio vrhunski posao, unio je u Hrvatsku novu praksu, i ne samo u nas. U pogledu zločina više nema pobjednika i poraženih. Svaki zločin je zločin i treba ga kazniti. Zato se sva demokratska javnost treba snažno oduprijeti ovakvim nasrtajima na demokratske institucije i pravni poredak hrvatske države. Dosta nam je bilo relikta prošlosti.
Što prije uhititi Mesića zbog izdaje, kriminala i raspirivanja mržnje i gluposti.