Moram priznati da sam dvaput pustio suzu prateći naše sportaše na OI. Prvi put kada je Filip Ude osvojio srebro u vježbi na konju s hvataljakama 2008. u Pekingu. Bilo mi je toliko drago jer sam pratio sportsku gimnastiku od početka svoje karijere, odlazio bih na trening u dvoranu zagrebačkog Sokola svaki drugi dan i iz prve ruke znao sam koliko se ti dečki i cure muče da bi uopće otišli na neko veliko natjecanje. Imali smo puno talenata, od Maje Predić do Saše Drviša, ali nikad nitko nije dotakuno zvijede. A onda se pojavio mladi Čakovčanin koji je osvojio u to vrijeme senzacionalnu medalju.
Drugi put je krenula suza u trenutku kada je Blanka osvojila broncu u Riju. Znao sam koliko joj je teško, razgovarali smo uoči njezinog odlaska u Brazil gdje je iskreno rekla kako nije dobro, kako svaki dan plače odlazeći na terapije u Šibenik. Rekla mi je da je dionicu autoceste Split – Šibenik nazvala autoput boli i suza. I zato mi je bilo jako, jako drago što je uspjela osvojiti još jednu olimpijsku medalju. Možda posljednju, a možda i ne.
– Ti si mi jedini rekao da ću se iz Rija vratiti sa zlatnom medaljom, još tamo prije šest mjeseci, nakon moje operacije. Hvala ti što si vjerovao u mene. Eto, malo sam te iznevjerila pa to moram popraviti u Tokiju – rekla mi je nakon osvojene bronce.
Moram se pohvaliti da sam jedini hrvatski novinar koji je uživo pratio osvajanje svih njezin sedam medalja na natjecanjima na otvorenome. Sjećam se kao da je jučer bilo – Osaka 2007. (svjetsko zlato), Peking 2008. (olimpijsko srebro), Berlin 2009. (svjetsko zlato), Barcelona 2010. (europsko zlato), Daegu 2011. (svjetsko srebro), Peking (svjetsko srebro) i Rio (olimpijska bronca). A prvi put sam je upoznao na Jamajci, na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2002. godine kada je po drugi put osvojila naslov svjetske juniorske prvakinje. Bila je opuštena, razigrana, vesela izvan stadiona, a opet ozbiljna kada je nastupala. U to vrijeme tata Joško nije putovao s njom, kao kasnijih godina. Za njega su mi atletski treneri odmah na Jamajci rekli kako je strog.
A tatu Joška sam upoznao iste te godine, nešto kasnije, na seniorskom EP-u u Münchenu 2002. I doista je bio čovjek s kojim nema šale. Jasno, kasnije smo izgradili prilično dobar odnos koji eto traje do današnjih dana. Joško je bio bez dlake na jeziku. Još i danas odzvanjaju njegove riječi hodnicima pariškog aerodroma kad Blanka na SP-u 2003. nije osvojila medalju.
– Nisi osvojila medalju jer si premršava. Ništa ne želiš jesti. Ako nećeš u sport onda odi u manekenke. Ne može to više tako – govorio je Joško.
Blanka mi je često znala reći u prvim godinama poznanstva:
– Ja se tebe bojim. Imaš taj nekakav, čudan pogled.
U ovih 14 godina sa Blankom sam se družio na puno velikih natjecanja, što na otvorenome, što u dvorani. Bilo je razočarenja, bilo je tuge, ali i sreće i veselja. Najsretniju sam je vidio u Osaki, kada je osvojila svoje prvo svjetsko zlato, a najviše tužnu nakon što u Pekingu nije osvojila zlatnu medalju.
– Ali, osvojila si srebro, pa nije to mali uspjeh – tješio sam je.
Kad je operirala štitnjaču 2005., ležala je tjednima u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Pitao sam tatu Joška može li se doći u posjet, onako privatno.
– Kad si ti u pitanju, može – rekao mi je.
Kad me je vidjela, nasmijala se i rekla.
– Drago mi je što te vidim. Nažalost, okolnosti su takve da ovoga puta ne možemo razgovarati o medaljama – rekla je.
A ja sam odgovorio:
– Nećemo sad o medaljama, ali ćemo uskoro.
Dvije godine poslije krenuo je njezin uspon prema vrhu, uspon koju ju je svrstao među najbolje svjetske visašice svih vremena, uz bok Stefki Kostadinovoj, svjetskoj rekorderki čijih je 2,09 jedino Blanka ugrožavala....
