Kažu da je Ludbreg centar svijeta, da se nalazi u središtu koncentričnih krugova koji spajaju brojne svjetske gradove. Legenda kaže da su u Ludbregu bili zamišljeni krugovi zemaljski, a na njihovim obodima velike metropole. Da, tu priču slučajno je potvrdio švicarski povjesničar umjetnosti dr. Erasmus Weddigen, ali nakon finala u bacanju koplja i operacije zvane Olimpijske igre u Riju, naša doktorica u bacanju diska Sandra Perković iznijela je neku sasvim drugu teoriju, koju sada potpisuje svaki Hrvat.
“Ludbreg više nije centar svijeta, Sara Kolak je centar svijeta – da”, napisala je Sandra na Twitteru. I od Sarina zlata njezina teorija opravdano drži vodu.
U ruke su mi dali koplje
Sara se pobrinula da tog jutra, poslije finala, Hrvatska pa i ostali svijet u Google upisuju njezino ime. No, nisu mogli pronaći puno jer je njezin život kao i njezina karijera. Svakim danom ona baca dalje, a tako će se, od sada, o njoj više i pisati. Ta mlada Ludbrežanka koplje je u ruke stavila sasvim slučajno. Atletikom se bavi od 12. godine, i to zahvaljujući treneru tjelesnog odgoja koji ju je odveo na trening u Atletski klub Slobodu iz Varaždina. Ondje je dospjela jer je još kao sedmašica daleko najdalje bacala lopticu u Erste Plavoj ligi, natjecanju za djecu.
– Kad sam s trenerom tjelesnog stigla na stadion u Varaždin, odmah su mi u ruke dali koplje. Nisam imala pravo izbora, ali ispalo je dobro – otkrila je jednom prilikom 21-godišnja Sara.
Da, dobro da slučajnosti postoje jer je Sara od tada prošla svašta. Iza nje su ozljeda ramena i mjeseci rehabilitacije, nakon kojih se vratila samo jača. Počela je na Otvorenom prvenstvu Slovenije. Prebacila je na tom natjecanju dotad joj nedostižnih 60 metara i postavila hrvatski rekord te izborila i vizu za Rio, a onda u Brazilu svima zatvorila usta.
– Bila mi je to velika želja. Ušla sam među 12 najboljih na svijetu i samo sam se trebala boriti, a ja sam dala sve od sebe – rekla je Sara.
Eh, a nakon slavlja u Ludbregu, “odmora” na drugom kraju svijeta i zlatne medalje, Saru čeka još pokoji ispit na Poslovnoj akademiji u Rijeci gdje studira poslovni menadžment. I dobro da studira, jer da ne baca koplje, kaže, ničim se ne bi bavila. Nema neke posebne uzore, ali uza svoj uspjeh sigurno će ona postati nekome uzor.
– Svi hrvatski sportaši i olimpijci imaju ono nešto i iz svakoga možete izvući nešto posebno – kaže simpatična Sara, koja iako je mlada, uz treninge, natjecanja i faklutet nema vremena za zabavu.
Bez auta ne ide
– Rijetko čitam, a i ne izlazim, jednostavno u posljednje dvije godine uz takav ritam ne stignem, ali to mi je trenutačno zadnje na pameti.
Možda ne izlazi i rijetko čita, ali bez glazbe i auta ne ide.
– Najdraži bend mi je Imagine Dragons i naravno da vozim, bez toga nema. Obožavam voziti. Vozim Polo iz ‘97.
Iako su joj, kaže, svi sportaši super, netko joj je ipak poseban. Nije htjela biti ni balerina ni glumica, htjela je biti netko drugi...
– Htjela sam biti kao mama, sportašica. Htjela sam otići na Olimpijske igre.
I san joj se ostvario, toj djevojci koja možda nije centar svijeta, ali je centar Hrvatske, a o njoj se neće pisati legende, nego samo zlatna istina.
