Prvu pojedinačnu zlatnu medalju za Hrvatsku osvojio je sportaš koji nije rođen u Hrvatskoj i koji nije “originalni” Hrvat. Nikolaj Pešalov, dizač utega iz bugarskoga grada Pazardžika i olimpijski pobjednik iz Sydneya, veći dio karijere proveo je nastupajući pod bugarskom zastavom, no onda se, iznenađujuće, preselio pod hrvatski stijeg.
Dogodilo se to 1997., ponajviše zahvaljujući splitskom dizačkom treneru Bošku Čavki, tadašnjem i današnjem izborniku, koji se prisjeća:
– Na prelazak u hrvatsku reprezentaciju počeo sam ga nagovarati za vrijeme Europskog prvenstva u Rijeci i već je te 1997. postao stanovnik Splita, a sljedeće godine i hrvatski državljanin.
Bez obzira na to što njegov prelazak nije bio besplatan, tri godine kasnije pokazat će se da je to bila zlatna olimpijska medalja “kupljena” po vrlo povoljnim uvjetima.
Medalja iskovana u Slovačkoj
– Ono što je Pešalov sveukupno dobio može se mjeriti u stotinama tisuća eura, no to je još uvijek nikakav novac za takvog sportaša i takve rezultate. A ne zaboravite da je, uračunavši dvije olimpijske medalje, Nikolaj za Hrvatsku na velikim natjecanjima ukupno osvojio čak 15 medalja.
Prije svih tih ulaganja, Pešalova je trebalo otkupiti od Bugara.
– U prvom naletu Bugari su tražili 300.000 tadašnjih njemačkih maraka, na što nismo pristali, pa su potom spuštali cijenu na 250, 200, 150 pa na 100.000 maraka. Na kraju, ispisnicu je dobio za 60 tisuća dolara koje je dao sponzor za kojeg ni danas ne znam tko je to bio. To bi nam trebao otkriti tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak.
Na Olimpijskim igrama u Sydneyu Pešalov u kategoriji do 62 kg nije bio favorit za zlato, ali je bio izglednik za medalju jer ih je osvojio i u Barceloni (srebro) i Atlanti (bronca).
– Od svih konkurenata najviše sam se pribojavao Naima Sulejmanoglua, koji je na tim Igrama jurišao na četvrto olimpijsko zlato, za što je od Turske bio stimuliran najavljenom nagradom od 10 milijuna USD. U to ime neki su ljudi prema nama išli s nemoralnim ponudama, nudili su stotine tisuća dolara da Pešalov ne osvoji zlato, na što nismo pristali. Uostalom, Sulejmanoglu je sam sebe izbacio jer nije uspio trznuti 140 kilograma, a potom i dvaput 145 kg pa je ispao iz biatlona. Nakon Olimpijskih igara nudili su nam 500 tisuća dolara da Nikolaja prodamo, a ja sam već maštao o zlatu u Ateni, ovaj put u višoj kategoriji, onoj do 69 kg. A tako bi i bilo da se Pešalovu na posljednjem treningu nisu ukliještila leđa. Srećom, na kraju je ipak uspio izboriti barem broncu – prisjeća se Čavka, koji u Rio putuje s Amarom Musićem.
A Pešalov? On uglavnom putuje između Sofije i Splita, gdje ima stan na korištenje, ali gdje više ne radi kao trener jer ga je Hrvatski olimpijski odbor skinuo s liste plaćenih trenera. Nažalost, Pešalov kao trener ne radi ni u Bugarskoj.
Najveće iskustvo među Hrvatima kao sportaš i igrač na Olimpijskim igrama ima stolnotenisač Zoran Primorac (47). Nastupio je na svih šest Olimpijskih igara održanih otkako je Hrvatska nezavisna država, a nastupio je i na posljednjim Igrama prije raspada SFRJ i na njima osvojio olimpijsko srebro, i to u paru s Ilieom Lupulescuom.
Medalju na tim Igrama, i to u paru s Gordanom Perkučin, osvojila je i Jasna Fazlić, tada stolnotenisačica zagrebačke Mladosti.
Kada se Filip Ude, tada 22-godišnji čakovečki gimnastičar, plasirao 2008. u finale vježbe na konju s hvataljkama na Igrama u Pekingu, svi su govorili da je to čudo. Hrvatska gimnastika nije se do Pekinga mogla pohvaliti s puno nastupa na Igrama.
– Filipov talent uočio sam u jednoj osnovnoj školi gdje smo tražili djecu koja bi se bavila sportskom gimnastikom. Počeo je trenirati u šestoj godini, a nakon sedam godina preuzima ga ruski trener Igor Križimski. Kako u Čakovcu nije bilo dvorane s uvjetima za vrhunske rezultate, Filip je većinu godine provodio na treninzima u Bratislavi. I pekinška medalja iskovana je u Slovačkoj – rekao je Mario Vukoja, Filipov prvi trener.
Savršena “ruska kola”
Nakon što je u kvalifikacijama postigao treći rezultat (15.475), apetiti u finalu malo su porasli. No, o medalji je malo tko razmišljao. A vremena za razmišljanje bilo je puno. Punih tjedan dana čekao je Filip i trenirao.
– Izvukao sam u finalu startni broj osam. Dakle, nastupao sam posljednji. Mogao sam bez problema pratiti što se događa ispred mog nastupa – rekao je tada Filip.
Uoči njegova nastupa vodio je Kinez Xiao Quin. A onda je počela vježba. Fićo je jednostavno oduševio. Pljeskali su našem vježbaču zbog savršeno izvedenih “ruskih kola” s okretom od 180 stupnjeva.
– Kada sam završio vježbu znao sam da je medalja tu. Znao sam da Kineza ne mogu ugroziti i samo je bilo pitanje je li medalja srebrnog ili brončanog sjaja – prisjeća se tog dana Ude.
Za svoju vježbu Filip je dobio 15.725, istu ocjenu kao Britanac Louis Smith. No, kako je naš vježbač imao bolju ocjenu u kvalifikacijama dobio je srebrnu medalju. Bila je to prva hrvatska gimnastička medalja na Igrama. U Londonu Ude nije uspio obraniti srebro. Pao je u vježbi na konju s hvataljkama u kvalifikacijama.
Čovjek je za Hrvatsku osvojio zlato, a za uzvrat nije dobio obečano!