Kažu da je sve, od ljepote nadalje, u očima promatrača pa stoga treba često – kontrolirati vid. A vrijednost oka sokolova ponajbolje se da vidjeti u istoimenoj rubrici HTV-ovih sportskih emisija koja je iznjedrila već drugu veliku zvijezdu. Nakon Matea Beusana koji je godinama oštro i pravedno komentirao odluke svojih sudačkih kolega sada je u “Goleu” po istom poslu zablistao sjajni Goran Marić koji je zasjenio većinu drugih, daleko poznatijih nogometnih stručnjaka koji su defilirali showom.
Od svih tih velikih imena iz raznih nogometnih sfera u pamćenju će ostati jedino komentar Ivice Osima nakon utakmice Hrvatske s Australijom koji je prvi imao petlje reći da je car gol i kao beba zvečku okrenuo izvjestiteljsku priču sportske redakcije naopačke, a Marić se, poput Beusana prije, proslavio na jednak način. Malo je, naime, na televiziji ljudi koji tako kratko, jasno i kritički bez ikakva straha kažu što imaju. Uglavnom svi nešto petljaju, vrludaju okolo, prave se pametni, malo toga zapravo kažu, a takvi se najviše probijaju do finalnih emisija “Piramide” dok oni poput Beusana ili Marića, koji govore samo što misle, otpadaju već u prvim kolima.
To je najveći problem inače dobro osmišljena showa bračnoga para Merlić u kojem će, na žalost, Željka Antunović uvijek nadmašiti Igora Mandića, Ivan Čehok Arsena Dedića, a Đurđa Adlešić Vedranu Rudan, u kojem će zbog glasačkih mašinerija oni koji radije škilje na jedno oko i govore što misle da drugi žele čuti ostaviti iza sebe “oka sokolova” koja ukratko i oštroumno kažu što vide. Općem nedostatku oštrije i izravnije verbalnosti na TV-u svoju slavu duguje i Aleksandar Stanković čiji je provocirajući gard sasvim normalna stvar kod većine novinara iz pisanih medija koji se bore za tržište, ali je na HTV-u još uvijek prava rijetkost. To je njima njihova pretplata dala, pa što da se zamjeraju ljudima s kojima razgovaraju.
Doduše, u posljednje je vrijeme Stanković puno smireniji, ne cijepa atome po svaku cijenu, što treba pozdraviti, ali ne treba baš podržati ni totalnu pasivnost kao u ničim izazvanom razgovoru s Lechom Walessom. Čovjek nesumnjivih zasluga za izgled današnje (istočne) Europi, za što je opravdano dobio Nobela, nije se baš najbolje snašao kada se s barikada Gdanjska osamdesetih trebalo preseliti u predsjedničke salone. Kažu da je bio siromašan duhom, idejama i vokabularom, iako je po ovom posljednjem u intervjuu bio daleko asocijativniji od većine naših političara.
No, može Nobel u čovjeka, ali ne može zadrtost vani iz njega. “Ne vjerujem da bi ijednoj pametnoj ili poštenoj ženi pobačaj pao na um”, kaže rezolutno netolerantno bivši revolucionar-političar koji se hvali da godinama putuje po svijetu, sudjeluje po konvencijama i potiče razmjene mišljenja (!). A to je samo eufemizam za zarađivanje i pravljenje važnim na staroj slavi, ponašanju i hrabrosti koji su imali svoju težinu samo u određenom vremenu i okolnostima. No, to nam je ova emisija ostavila da zaključimo sami, Stanković se nije htio zamjerati jer s revolucionarom preko puta sebe nikada ne znaš što te čeka.
Uostalom, on kao i većina nas zna o svemu tome samo onoliko koliko je to opjevao Štulić u “Poljskoj u mom srcu”, još uvijek najvećoj posveti Hrvata dotičnim zgodama naše slavenske braće, koja sa pola svakoga svoga stiha i danas kaže više od cijeloga Stankovićeva razgovora. Umjesto aforizma ili smišljanja efektne dosjetke za kraj ovoga teksta o (ne)izravnosti i (ne)originalnosti govora na televiziji, evo i citata “običnoga” gledatelja koji je u emisiji “Treća dob” (HTV) naglasio razliku između pojmova penzioner i umirovljenik.
“Umirovljenici su oni što su zaslužili velike mirovine u Saboru i sada mogu živjeti u miru, a penzioneri su oni koji jedva krpaju kraj s krajem od mjeseca do mjeseca”, kaže gledatelj. Time je zaslužio da ga se ozbiljno uzme u razmatranje bar za stručnog savjetnika te emisije čije uredništvo zna iskazivati sličan servilan i pokroviteljski ton prema svojoj publici kao voditelji za djecu prema svojoj, a niti su djeca kreteni da im se treba kreveljiti i tepati, niti su stari(ji) ishlapljeli i lišeni duha. Ako im pored mladosti i zdravlja nedostaje išta, onda je to, i nakon povrata državnog duga, samo novac.
