Gordan Kožulj, jedan od najboljih hrvatskih sportaša novijeg doba, priprema se za odlazak u Peking na svoje četvrte Olimpijske igre, a za Insider se prisjeća najtužnijih i najsretnijih olimpijskih iskustava te govori o planovima za buduću karijeru ‘poslovnjaka’...
Gordan Kožulj nije samo jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša, nego je uvijek iznimno visoko kotirao i na ljestvicama najzgodnijih. Iako nije nogometaš. U odabirima najpoželjnijih, Kožulj je bio najčešći izbor. Automatizmom – reci najzgodnijeg – ‘Kožulj’. Eventualno bi se tu našao Vito Padovan...“ To je zapravo bio jako dobar marketing. Imao sam sreće da sam usporedno s dobrim rezultatima počeo surađivati s nekim tvrtkama, koje su u interesu marketinga i kampanje, osmislile ideju da od mene napravi seks simbola.” Gordan želi reći kako on tu nije ništa ‘kriv’. “Ne mislim da svi ljudi misle da sam zgodan, više su po inerciji birali onog koji im se nameće zbog reklame”, skromno govori. Pomoglo je svakako i plivanje – aktivnost u kojoj se, sam kaže, tijelo ravnomjerno razvija, a plivačke su treninge u to vrijeme običavale posjećivati i groupie navijačice...
“Nije bilo baš u tom smislu obožavateljica, no da sam se osjećao prilično samouvjereno, jesam. Nisam nikada imao problema sa ženama, iako nije baš da sam bio nešto pretjerano hrabar u prilaženju. Svakako da je prezentacija u tom smislu dosta pomogla i ja sam to osjećao, ako želim imati ‘prođu’, haha, no jednako sam tako bio svjestan kako je došlo do toga...” Status seks simbola bio je ponekad i ‘presing’, a posebno je to zabavljalo njegovu mamu koja mu je znala prigovarati kako može ‘takav’ izlaziti iz kuće. “Što se tiče izgleda, nisam baš nikad pretjerano pazio, štoviše poprilično sam šlampav što se tiče odjeće, brijanja, itd. Vrlo sam opušten u vezi toga, plivanje samo po sebi fizički izgradi osobu dosta dobro, no izuzev toga ne mogu baš reći da sam metroseksualac.” Iako brije prsa, kao i većina plivača. “Da, no toga je bilo i prije, Andre Agassi je to počeo u tenisu bez neke logike – i prsa i sve, Jordan je to radio, u sportu je to dosta interesantno i zbog znojenja, masaža, sanacije rana – biciklisti iz tog razloga briju noge, higijenskije je, tjelesna temperatura se bolje kontrolira, koža bolje diše... Ima puno vrhunskih sportaša koji briju glavu, ne zbog imidža...”
DVADESET I ŠEST GODINA U BAZENU
U međuvremenu se oženio i dobio dvoje djece, a i status seks simbola s godinama se, kaže, pomalo izgubio. “Nisam osoba koja bi to nametala ili isticala na taj način. Bio sam u stabilnoj vezi jako dugo i oženio sam se relativno brzo. Moja supruga je bila prva cura s kojom sam izašao nakon što sam se 2000. vratio iz Amerike. To je bio moj izbor.” Od statusa seks simbola još je više pompe, dodaje, izazvalo njegovo prvo mjesto na gej ljestvici najpoželjnijih Hrvata. “Medijima je to bilo zanimljivije nego to što sam bio svjetski prvak godinu prije. Htjeli su valjda da se ogradim od toga, što je meni bilo nevjerojatno, jer sam stvarno vrlo liberalna osoba i apsolutno nemam ništa protiv gej populacije. Dapače, živio sam kraj San Francisca pet godina, čak sam bio i cimer s gej studentom nakon što je moj kolega sportaš otišao ku_ći preko ljeta tako da mi nije stran taj ‘lifestyle’. Štoviše, često oni imaju i više ukusa, pa ako te oni proglase najseksi, onda si stvarno seksi.”
Nakon dvadeset i šest godina u bazenu (od šeste pliva, od desete redovito trenira, dvaput dnevno osim nedjeljama), nekad najbolji student-sportaš Berkeleyja (gdje je završio politologiju) bivši svjetski i europski rekorder, svjetski i dvostruki europski prvak, najbolji plivač Svjetskog kupa, ujedno i najstariji plivač nedavno održanog svjetskog prvenstva u Eindhovenu, sada se priprema za svoje četvrte Olimpijske igre. Je li teško iznova skakati u bazen, i mukotrpno se pripremati znajući da su najbolje plivačke godine iza njega? “Ne osjećam frustraciju u tom smislu riječi, ali istina je da osjećam da je moje vrijeme prošlo. Spremam se za svoje četvrte igre i realno - kad bolje pogledam za što se spremam - dok drugi sanjaju medalju, ja sanjam recimo polufinale ili finale... Sad ću navršiti 32 i borim se uopće da se vratim na razinu svojih najboljih rezultata, a u međuvremenu se pojavilo nekoliko novih generacija, novi klinci, koji su te rezultate pomakli još dalje. Volim plivanje, volim trenirati i natjecati se, samo što vidim da moji rezultati koji su nekad značili nešto, više ne znače toliko. Srećom, ne prestajem plivati zbog zdravlja ili jer nemam motiva, nego baš zbog toga što se nema smisla više natjecati. Navikao sam i sebe i druge na rezultate, na medalje, a sada se borim ući u finale.”
REKORD PRED KRAJ KARIJERE
No da je još spreman za vrhunske stvari dokazuje i hrvatski rekord na 50 metra leđno u velikim bazenima, koji je popravio u drugoj polovici lipnja na Zlatnom Medvjedu. “Eto, spremamo se za Olimpijadu i, iako mi to nije glavna disciplina, dobar je indikator da smo se pripremali na pravi način i da taj trud i uložen novac nisu bili uzaludni. Znao sam da imam to u sebi i to jasno pokazuje da pripreme idu dbro.”
Od europskih i svjetskih odličja Gordanu nedostaje jedino olimpijska medalja. “Moja realna šansa za medalju je bila 2000. kada sam kiksao, možda čak i 2004. godine, sada bih volio otplivati svoj najbolji rezultat i karijeru završiti pozitivno. Puno se lakše onda nositi s tim da više nemaš plivanje koje je bilo tako važan dio tvog života, to puno znači, onda puno lakše mogu otići”.
Iako se veseli životu poslije završetka natjecateljske karijere koji je, kako kaže, dok traje plivanje ‘stavljen na čekanje’, od oproštaja s aktivnim bavljenjem sportom, priznaje, ipak zazire, jer nije rijetka pojava da u tako promijenjenim životnim okolnostima bivši vrhunski sportaši izgube kompas. “Možda će glupo zvučati, ali stvarno poslije sporta ljudi imaju svojevrstan PTSP. Kad si u nečemu tako dugo i intenzivno i promijeniš sve u nekakvoj kasnoj dobi – ja ću, recimo, s 32 godine biti negdje pripravnik – to je doista velik šok i ipak nekakva trauma. Ja znam sanjati plivanje, kad je ne_kakvo veliko natjecanje, pred Olimpijadu, primjerice, u nekom si posebnom filmu, malo me plaši kako ću na to reagirati...”
Olimpijada je, ističe, doista nešto posebno. “To je fešta sporta, na jednom mjestu nađu svi najbolji sportaši svijeta, kad na cesti u zatvorenom krugu koji je baš elitni dio sporta sretneš Michaela Jordana, pa se rukuješ s Felixom Savonom, tada olimpijskim pobjednikom u boksu, upoznaš Carla Lewisa, neke bivše plivačke uzore... To je stvarno doživljaj i kroz ta dva tjedna koliko traju bude vatromet ljudskih fizičkih mogućnosti. Također, kako su svake četiri godine, pišu velike priče i velike drame jer u nekakvom sportskom životnom ciklusu svaki čovjek ima svoj neki fizički peak i vrlo lako ti se može dogoditi da pravu šansu imaš samo na jednim Olimpijskim igrama. Ja svoju, svjestan sam, nisam iskoristio, no shvaćam i da je to normalna stvar za sportaša, ima i puno većih sportaša od mene koji su imali i gore kikseve u karijeri. Ja sam sa svojom sretan. Kako Amerikanci kažu, I beat the odds. Šanse da dođem gdje sam bio u uvjetima u kojima sam rastao, trenerima i bazenima... Sjajno je kako je sve prošlo.” Pamti i mnoge anegdote s poznatim sportašima, od kojih većina nije za javnost. “Mogu samo reći da me ‘96. u Atlanti impresioniralo zajedništvo naših rukometaša. Stvarno su bili nevjerojatna ekipa, zafrkavali su se cijelo vrijeme i, kako smo se bili zajedno pripremali, imao bih dojam da su se došli zezati. Izlazili su, bili su sjajno društvo i nakon što su izgubili prvu utakmicu, svima se činilo – svi su rekli ‘da, to smo i mislili’, no od tada nisu više izgubili ni jednu. Oni su osvojili zlato, a mi ostali koji smo, činilo nam se, nekako više bili u fokusu i recimo pod stresom, nismo mogli vjerovati. Ta_da su me baš ugodno iznenadili.”
IZ KUPAĆIH GAĆICA U ODIJELO
U skladu s promjenom karijere, životnoga stila i imidža, i ormar umjesto slip kostimima sve češće puni finijim stvarima, a znao je već i tijekom karijere sudjelovati na revijama visoke mode. “Nosio sam revije ponekad, imao sam i ugovor s Tekstil prometom – to je najlakši dio posla, nije mi to nikad bio problem, niti me sram, ionako sam stalno u kupaćima.” Odijela su mu sve češće dio svakodnevice i u tom je smislu već započeo transformaciju iz aktivnog sportaša u ‘poslovnjaka’. “Pripremam se i u tom segmentu na kraj karijere, imam puno više prilike nositi odijelo i kravatu u čemu se dobro osjećam, bilo da je riječ o nekim primanjima, prezentacijama, drugim svečanim manifestacijama ili poslovnim sastancima.” Ipak, ne uživa u peglanju kartice.
“Volim se lijepo obući, ali sam težak na novčaniku. Rijetko idem u šoping i ne pričinja mi zadovoljstvo. Volio bih reći da nakon sportske karijere sada mogu uživati u blagodatima rezultata, uspjeha i novca koji sam zaradio ili reći da imam neke luksuzne navike, da sam primjerice vrhunski poznavatelj vina (iako vrlo cijenim dobru čašu vina) i još mnogih finih stvari, no stvarno nisam, iako se polako upoznajem i s time. Eto kupio bih plazmu jer manje zrači od obične televizije, no daleko od toga da se od plivanja tako dobro živi, da sam se osigurao ili da se mogu prepustiti luksuzima. To je svakako velik problem, jer je plivanje izuzetno naporan sport, a jako je nezahvalan što se financijske strane tiče. Tako da moram također, sad pred kraj karijere, razmišljati o tome da se negdje dobro zaposlim kao i svi... Sva sreća, plivanje nije tako nezdrav sport da polomiš noge ili da si poluinvalid i da se kao zdrav čovjek ipak negdje mogu aktivno posvetiti bilo čemu drugome.”
Diplomirani politički ekonomist planira upisati poslijediplomski na Ekonomskom fakultetu, koji bi mu, kaže, pomogao usmjeriti se u tom prijelaznom razdoblju. Ne ‘pali’ se, kaže, ni na skupe automobile. “Tu malo odskačem od svojih kolega koji većinom znaju sve o automobilima. Trenutno vozim obiteljski Passat karavan, s dječjim sjedalicama...” Jesu li bar sjedalice ‘nabrijane’? “Imaju male ekrane za DVD za klince, da im bude ugodnija vožnja... Obitelj će mi svakako mnogo pomoći nakon završetka karijere, sigurno će me držati zaposlenim.”
ULAZAK U FINALE KAO MEDALJA
U međuvremenu, čeka ga Peking. Jedini put je išao na otvaranje Igara 1996. godine u Atlanti. “To je stvarno fantastičan doživljaj, a ovo u Pekingu vjerojatno nitko neće nadmašiti. Svaki put sam mislio - ovaj put imam šanse za medalju, neću ići, moram se odmoriti, no kako je sada medalja daleko, možda i odem. U plivanju nema slučajnosti, nema autogolova, nema ždrijeba da ti se otvori. Imaš svoju prugu i zahvaljujući rezultatu ideš dalje... Zadnjih nekoliko godina ne mogu samog sebe specijalno iznenaditi, mogu se samo nadati, na račun iskustva, da neću onako kiksati kao prije osam godina, pripremiti se da napravim najbolje što mogu. Ovaj bi put ulazak u finale bilo bi jednako osvajanju medalje prije osam godina. Dakle: da se sve poklopi, da odradim sve kako treba, da bude super utrka, da budem zdrav, da bude savršeno tempiranje forme, bit ću osmi.” Svejedno, nije mu problem trenirati. “Nikad me, uostalom, nisu motivirale medalje, nego neki moji osobni pomaci. To me još uvijek gura naprijed.”
